Str. 101

"Zaboravite izvanjske znakove odricanja koji vam mogu štetiti izazivajući lažni ponos. Ništa nije važno osim vašeg upornog svakodnevnog duhovnog napretka."

Str. 105

2 "Samo ono što nosimo unutra, u sebi, možemo vidjeti i vani, oko sebe. Ako ne susrećemo bogove, onda je to zato što ih u nama nema" - Emerson.

Str. 106

Tvoje tijelo još nije spremno. Kao što mala svjetiljka ne može podnijeti prevelik električni napon, tako ni tvoji živci nisu spremni za kozmičku struju. Kad bih ti sad omogućio da doživiš beskrajnu ekstazu, sagorio bi kao da ti je svaka stanica u plamenu.

Str. 109

"(…)Gnjev izvire samo iz osujećenih želja. Budući da od drugih ništa ne očekujem, oni ne mogu učiniti ništa što bi bilo suprotno mojim željama. Nikad te ne bih iskoristio za vlastite ciljeve. Sretan sam samo ako si i ti istinski sretan."

Tijelo mi se ukočilo, a golemi magnet kao da mi je iz pluća isisao dah. Duša i duh istog su se časa oslobodili tjelesnog ropstva istječući kao tekuće prodorno svjetlo iz svake moje pore. Tijelo mi je bilo kao mrtvo, pa ipak sam intenzivno znao da nikad prije nisam bio tako potpuno živ. Moj osjećaj identiteta nije se više ograničavao na moje tijelo nego je obuhvaćao i sve okolne atome. Ljudi u udaljenim ulicama polako su se kretali po mojoj vlastitoj dalekoj periferiji. Korijenje biljaka i drveća naziralo se kroz maglovitu prozirnost zemlje i mogao sam razabrati kako u njemu teče sok.

Preda mnom je ležalo cijelo susjedstvo. Moj normalni frontalni vid izmijenio se u obuhvatan sferni koji je sve simultano opažao. Stražnjim dijelom svoje glave vidio sam ljude kako šeću niz ulicu Rai Ghat, a opazio sam i bijelu kravu koja se bez žurbe približavala. Kad je stigla do otvorenih asramskih vrata, bilo mi je kao da je gledam tjelesnim očima. Kad je nestala iza zida od opeke i dalje sam je jasno vidio. Svi predmeti koje je moj panoramski pogled obuhvaćao, treperili su i titrali kao brzi film. Moje tijelo, tijelo učitelja, stupovima okruženo dvorište, pokućstvo i pod, drveće i sunce povremeno bi se uznemirili, dok se sve nije rastopilo u svjetlucavom moru onako kao što se u čaši vode rastope kristali šećera kad ih protresemo. Svjetlo koje je sve ujedinjavalo, smjenjivalo se s materjalizacijom oblika, a ti preobražaji otkrivali su kako u stvaranju vlada zakon uzroka i posljedice.

Po spokojnim beskrajnim obalama moje duše razlila se oceanska radost. Shvatio sam da je duh Božji neiscrpno blaženstvo. Njegovo tijelo bezbrojna su svjetlosna vlakna. Sjaj koji je bujao u meni, počeo se prostirati preko gradova, kontinenata, cijele zemlje, sunčevih i zvjezdanih sistema, prorijeđenih maglica i lebdećih univerzuma. Cijeli svemir, u blagom je sjaju svjetlucao u beskonačnosti moga bića, kao grad koji se noću vidi izdaleka. Zasljepljujuće svjetlo iza oštro ocrtane linije horizonta nekako je bljedilo na najudaljenijim rubovima. Ondje sam mogao vidjeti uvijek isti blagi sjaj. Bio je neopisivo nježan. Slike planeta oblikovale su se od grubljeg svjetla.

Božanski zraci u svim su se smjerovima izlijevali iz vječnog izvora stvarajući galaksije preobražene neopisivim aurama. Vidio sam kako se stvaralačke zrake uvijek iznova zgušnjavaju u sazviježđa da bi se opet rastopile u moru prozirnog plamena. Milijarde svjetova ritmički su prelazile u taj prozirni sjaj, a zatim je vatra opet postajala nebeski svod.