|
'Tibetanska
knjiga mrtvih'
Psihološki komentar, C. G. Jung
(…)
Za razliku od Egipatske knjige mrtvih, koja čovjeka uvijek navede
da kaže ili previše ili premalo, Bardo Thödol nudi inteligibilnu
filozofiju upućenu više ljudskim bićima nego bogovima ili primitivnim
divljacima. Ne samo "bijesna", već i "miroljubiva" božanstva
zamišljena su kao sangsaričke projekcije ljudske psihe, što
predstavlja ideju sasvim razumljivu prosvijećenom Europejcu,
jer ga podsjeća na njegove banalne simplifikacije. No, iako
Europejac može lako objasniti ova božanstva kao projekcije,
on nikako neće biti u stanju da ih u isto vrijeme drži stvarnim.
Bardo Thödol to može, jer u nekim svojim metafizičkim premisama
dovodi, kako prosvijećenog tako i neprosvijećenog Europejca,
u nepovoljan položaj. Sveprisutna, neizrečena postavka Bardo
Thödola je proturječna značajka svih metafizičkih tvrdnji, a
isto tako i ideja, različitih razina svijesti i metafizičkih
stvarnosti koje oni određuju. Pozadina ove neobične knjige nije
ono škrto europsko "ili-ili", već veličanstveno afirmativno
"i-i". Ova tvrdnja mogla bi zapadnog filozofa navesti na prigovor,
jer zapad voli jasnoću i nedvosmislenost.
Tako
će jedni inzistirati na tvrdnji "Bog jest", a drugi na negaciji
"Bog nije". Što bi takva antaginističaka bratija učinila s tvrdnjom
koja slijedi: "Prepoznajući u praznini svog vlastitog uma stanje
Buddhe, i spoznajući da je ona u isto vrijeme tvoja svijest,
ti ćeš dospjeti u stanje božanskog uma Buddhe."
Bojim se da ovakve tvrdnje jednako tako
nisu dobrodošle u našoj zapadnoj filozofiji, kao i u teologiji.
Bardo Thödol je u svom uvidu u najvišoj mjeri psihološki; ali
kod nas se filozofija i teologija još uvijek nalaze u pretpsihološkom
stupnju srednjovjekovlja u kojem se slušaju, brane, kritiziraju
i odbacuju samo tvrdnje, dok se, prema općem uvjerenju, autoritet
koji ih postavlja, ostavlja izvan područja rasprave. Ali, metafizičke
tvrdnje potječu od psihe, pa su stoga psihološke. Zapadnjačkom
umu, koji kompenzira svoje dobro poznate osjećaje vezane za
ropstvo "racionalnog" objašnjenja, ova očita istina čini se
suviše očitom, ili, pak, nedopustivom negacijom metafizičke
istine. Kadgod zapadnjak čuje riječ "psihološko" ona mu uvijek
zvuči kao "samo psihološko". Za njega je duša nešto maleno,
puno sažaljenja, bezvrijedno, osobno, subjektivno i još štošta.
On stoga radije koristi riječ "um", premda se u isto vrijeme
voli pretvarati da tvrdnju, koja može biti vrlo subjektivna,
u stvari postavlja "um", naravno, "univerzalni um", ili u krajnjoj
liniji, sam "Apsolut". Ova smiješna postavka vjerojatno je kompenzacija
za žalosnu malenost duše. Čini se da je Anatole France izrekao
istinu koja vrijedi za čitav zapadni svijet kada u njegovom
Otoku pingvina Catherine d'Alexandrie traži od boga: "Donnez
leur une ame, mais une petite!" ("Daj mi dušu, ali neka bude
malena!").
To je duša koja s prirođenom božanskom
kreativnom moći postavlja metafizičku tvrdnju. Ona određuje
razlike između metafizičkih entiteta. Ne samo da je u stanju
metafizičke stvarnosti, ona jest metafizička stvarnost.
Duša (odnosno u ovom slučaju svijest)
zacijelo nije mala, već je sam zračeći Bog. Zapad drži ovu tvrdnju
vrlo opasnom, ako ne i bogohulnom, ili je, pak, prihvaća bez
razmišljanja pa onda pati od teozofske napuhanosti. Nekako,
prema ovim stvarima uvijek imamo krivi stav. Ali, kad bismo
mogli sobom ovladati do te mjere da se suzdržimo od naše glavne
greške da uvijek želimo nešto učiniti sa stvarima, ostaviti
ih u praktičnu uporabu, tada bismo, vjerojatno, iz ovih učenja
mogli naučiti važnu lekciju, ili u krajnjoj liniji, cijeniti
veličinu Bardo Thödola, koji mrtvima podaruje posljednju i najveću
istinu, da su čak i bogovi zračenja i odrazi naših duša. Istočnjak
ne nalazi u tome pomrčinu Sunca kao što bi to učinio kršćanin
koji bi se osjetio lišen svoga boga.
Štoviše,
njegova duša je svjetlo božanstva, a božanstvo je duša. Istok
daleko bolje izdržava taj paradoks od nesretnog Angeliusa Silesiusa,
koji bi čak i danas bio daleko ispred psihologije koju je prihvaćalo
njegovo doba.
Od strane Bardo Thödola krajnje je razborito
što mrtvom čovjeku jasno stavlja do znanja primarni karakter
duše, jer to je jedina stvar kojoj nas život ne uči. Mi smo
toliko opkoljeni stvarima koje nas guraju i potiskuju, da usred
"datih stvari" nikad nemamo prilike zapitati se tko je taj tko
ih "daje". Upravo se od toga svijeta datih stvari mrtav čovjek
oslobađa, pa je cilj uputstava da mu u tom oslobađanju pomognu.
Ako zamislimo da smo na njegovom mjestu, bit ćemo nagrađeni,
jer ćemo već iz prvih ulomaka naučiti da "davalac" svega što
je "dato" boravi u nama. To je istina koju unatoč svim dokazima,
i najvećim i najmanjim, nikada ne spoznajemo, iako je često
potrebito, štoviše od životne važnosti da je spoznamo.
Takvo znanje, zasigurno, pristupačno je kontemplativcima koji
raspolažu umom kojim mogu razumjeti smisao postojanja, onima
koji su po temperamentu gnostici, i stoga vjeruju u spasitelja,
koji poput spasitelja Mandejaca, naziva sebe "spoznajom života"
(manda d'hajie). Moguće je da mnogima od nas nije moguće vidjeti
svijet kao nešto "dato". Potreban je velik preokret u stajalištu,
koji zahtijeva veliku žrtvu, prije nego što možemo vidjeti svijet
kao "dat" od same prirode duše.
|
|
