"U duši osjećam takvu smirenost i spokoj da nema riječi kojima bih to mogao izraziti."

Bog duši govori

I duši Bog prozbori:
Prije početka svijeta čeznuh za tobom.
Sad za tobom čeznem
I ti za mnom.
A gdje se čežnja dvoje stopi
Ljubav je savršena ondje.
Kako duša Bogu zbori
Gospode, ljubavnik ti si moj,
Čežnja moja,
Bujica ljubavi moje,
Moje Sunce,
A ja tvoj sam odraz.
Kako Bog duši odgovara
Po prirodi svojoj ja te volim često,
Jer sam ljubav sušta.
Ljubiš me snažno zarad moje čežnje,
Jer da me svim srcem ljubiš
Žudim.
Vjekovima te ljubim zarad svoje vječnosti,
Jer mi kraja nema.
Mechtild od Magdeburga

SVETI RAZGOVOR IZMEĐU SVETOG SERAFIMA
OD SAROVA I MOTOVILOVA
(…) "Kako se sada osjećaš?" zapita me otac Serafim.
"Izuzetno dobro", rekoh.
"Ali na koji način? Što to točno znači - dobro?"
Odgovorih: "U duši osjećam takvu smirenost i spokoj da nema riječi kojima bih to mogao izraziti."
"Vaša Pobožnosti", reče otac Serafim, "to je onaj spokoj o kojem je Gospod svojim učenicima zborio: 'Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje.' (Ivan 14:27). Što još osjećaš?" zapita me otac Serafim.
"Nekakvu izuzetnu milinu", odvratih.
A on nastavi: "To je ona milina o kojoj se u Svetom Pismu kaže: 'Site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš.' (Psalmi 36:9). A sad ta milina naša srca preplavljuje… Osjećaš li još štogod?"
"Cijelo je moje srce preplavila izuzetna radost."
A otac Serafim nastavi: "Kad Duh Božji siđe na čovjeka i zasjeni ga puninom Svoga nadahnuća, tad je ljudska duša radošću preplavljena neizrecivom, jer Duh Božji radošću ispunjava sve što dodirne. Ti si se, sine moj, u ovom zemaljskom životu dovoljno napatio; pa ipak, vidiš li kakvom te radošću Gospod tješi čak i u ovom životu! Osjećaš li još štogod, Vaša Pobožnosti?"
Odgovorih. "Izuzetnu toplinu."
"Kako je moguće da toplinu osjećaš, sine moj? Pogledaj, sjedimo u šumi. Vani je zima, i pod nogama je našim snijeg. Prekrilo nas je mnogo snijega, a pahulje snježne još padaju. Kakve topline u tome može biti?"

Odvratih: "Onakva toplina kakva je u kupelji kad se voda preko kamena prelije i para se u oblacima uzdiže."
"A miris", zapita me on, "je li nalik mirisu kupelji?"
"Nije", odvratih. "Nema na zemlji mirisa nalik ovom mirisu. Za života moje drage majke rado sam plesao i običavao sam odlaziti na plesove i primanja, a majka bi me tad poprskala mirisom kojeg bi u Kazanu u ponajboljim trgovinama kupovala. Ali oni mirisi ni nalik ovome nisu bili."

A otac Serafim reče, zadovoljno se osmjehujući: "Ja to znam isto tako dobro kao i ti, sine moj, ali te ispitujem da bih se uvjerio osjećaš li i ti na isti način. Potpuno je točno, Vaša Pobožnosti! Ni najslađi zemaljski miris ne može se usporediti s mirisom kojeg sada ćutimo, jer smo ovijeni mirisom Božjeg Duha Svetoga…

"Sad smo u onom stanju o kojem apostol govori: 'Kraljevstvo se Božje ne sastoji u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetome.' (Rimljanima 14:17). Naša se vjera ne sastoji od uvjerljivih riječi zemaljske mudrosti, nego u očitovanju Duha i moći (vidi Korićanima 2:4). Mi smo upravo sada u tom stanju. Gospod o tom stanju kaže, 'Zaista, kažem vam - reče im dalje - ima nekih ovdje nazočnih koji sigurno neće umrijeti dok ne vide kraljevstvo Božje koje je došlo sa silom.' (Marko 9:1). Vidiš li, sine moj, kakvu nam je neiskazivu radost Gospod Bog sada udijelio!"

"Ne znam, baćuška", rekoh, "hoće li mi Gospod udijeliti da se ove milosti Božje uvijek sjećam ovako živo i jasno kao sada."
"Mislim", odgovorio mi otac Serafim, "da će ti Gospod pomoći da je zauvijek zadržiš u svome sjećanju, ili se dobrota Njegova ne bi istoga trenutka u ovom smjeru priklonila, prema mojoj skromnoj molitvi, niti bi toliko hitro želju bijednoga Serafima naslutio; tim više što ovo nije dano samo tebi jedinome na razumijevanje, nego kroz tebe cijelom svijetu, da bi se ti sâm uvjerio u Božje djelo i da bi drugima postao koristan. Činjenica da sam ja redovnik a ti laik nije ni od kakve važnosti.

Ono što Bog zahtijeva istinita je vjera u Njega, i Njegovoga jedinorođenoga Sina. Zauzvrat udjeljuje milost Duha Svetoga obilno s visina. Gospod traga za srcem koje je do prelijevanja ispunjeno ljubavlju prema Bogu i našem bližnjem; to je prijestolje na kojemu On rado sjedi, i na kojem se prikazuje u punoći Svoje nebeske slave. Sine, svoje mi srce podari (Izreke 23:26; vidi Matej 6:33), jer Kraljevstvo Božje u srcu ljudskome može biti sadržano."

Motovilov