Od one nekolicine koja traži Boga, većina, uslijed neznanja, nađe samo odraze svoje vlastite tvrdoglavosti...

Aldous Huxley

Poslije mnogih ljeta

str. 96

(…)Od one nekolicine koja traži Boga, većina, uslijed neznanja, nađe samo odraze svoje vlastite tvrdoglavosti, kao što su bog bojeva, bog izabranog naroda, uslišač molitava, spasitelj.(…)

str. 101

(…)Imao je pravo kad je tvrdio da, bez obzira na prilike u kojima se nađe, čovječje biće uvijek mora popravljati propuste, djela čiji se učinci, ako je ikako moguće, moraju neutralizirati.(…)

str. 103

(…)da svoj prevažni ego pojmi kao fikciju, stanovitu moru, mahnito uzburkano ništavilo, kadro - kad se jednom ta mahnitost smiri - da se ispuni Bogom, Bogom pojmljenim i doživljenim kao više nego osobna svijest, kao slobodna sila, čisto stvaranje, biće koje se povuklo…(…)

str. 104, 105

(…)Cijena slobode je vječna budnost(…)

(…)Budnost njegova postupno je prestala biti čin volje, namjerno potiskivanje irelevantnih osobnih misli, želja i osjećaja. Jer su se malo-pomalo te misli, želje i osjećaji slegle kao blatni talog u vrču vode i, kako su se slegli, njegova je budnost bila slobodna da se preobrazi u neku vrst nenaporne, slobodne svjesnosti, istodobno moćne i mirne, oprezne i pasivne - svjesnosti čiji su objekt bile riječi koje je izrekao i istodobno ono što ih je okruživalo. Ali to što je okruživalo riječi bila je svjesnost sama po sebi; jer ova budnost, koja je sada bila nenaporna svjesnost - što je drugo doli jedan aspekt, djelomičan izraz one neosobne i nepomućene svijesti u koju su riječi bile ispuštene i kroz koju su polako tonule?

I dok su tonule, dobile su novo značenje svjesnosti koja ih je slijedila u dubine sebe same - značenje novo ne u pogledu bitnosti uključenih riječima, nego prije po načinu njihova shvaćanja, koje je od intelektualnog postalo intuitivno i direktno, tako da su narav čovjekova u svojem potencijalu i Božja u zbilji spoznate nečim sličnim čulu iskustva, nekom vrstom neposrednog sudioništva.
Aktivno ništavilo njegova bića doživjelo je sebe samo kao transcendentirano u probuđenu sposobnost primanja mira i čistoće, povlačenja od hirovitosti i želja, blažene slobode od osobnosti…(…)

str. 114, 115

(…) - Rješenje problema je vrlo jednostavno i duboko neprihvatljivo. Stvarno dobro je izvan vremena.
- Izvan vremena? Ali kako onda…?
- Rekao sam ti da je neprihvatljivo - reekao je gospodin Propter.
- Ali, ako je izvan vremena, onda…
- … onda ništa o vremenu ne može biti sttvarno dobro. Vrijeme je moguće zlo, a žudnja mogućnost pretvara u stvarno zlo. Međutim, vremenski čin nikad ne može biti više od mogućeg dobra, s mogućnošću, štoviše, da se nikad i ne može ostvariti osim izvan vremena. - Ali unutar vremena, ovdje - znate, pa kad činimo posve obične stvari. - K vragu! Ponekad ipak postupamo dobro.

Koja djela jesu dobra?
- Strogo uzevši, nijedno - odgovorio je gospodin Propter. - Ali u praksi, mislim da ima opravdanja da tu riječ primijenimo na stanovita djela. Svako djelo koje pridonosi oslobođenju onih koji u njemu imaju udjela - nazvao bih dobrim djelom.
Oslobođenju? - ponovio je mladić nesiggurno. Ta je riječ u njegovoj svijesti sadržavala samo ekonomska i revolucionarna značenja. Ali očito je bilo da gospodin Propter nije govorio o potrebi oslobađanja od kapitalizma. - Oslobođenju od čega?(…)