U kvarkovima bi samo stoga zaostala pinovna juha, proreć će mit o neutrinima koji kao da bi slučajno nestali kad se ja s Bogom mijenjam po Bogu u Boga. A kako Bog nije u meni, prozno bi kroz snove poželjeli pridobiti 'nesuđeno' svježe gluone koji kao da neprepoznaju nesreće koje nam stalno vise o vratu, ali i one 'za petama'... Pišuć fatamorganski – tj. skoro svaku drugu riječ na poseban milosni način, uhvatilo me pučko razumijevanje prema prebrzim kontradiktornostima koje tužno zbunjuju! Jer tko će takav opis čestično razumjeti kao zaluđen oximoron, ili s onog 'možda bez možda' kao približno preteške istine a s naše pak još u povojima pelena, npr. kvantne fizike... Hm, i opet taj dosadni zašto? Ono nenapisano koje baš i nije prvo pravilo, uviđa naše zbiljsko stanje pa kaže ovako...

Šireć 'fantastične glasine' kroz multimediju i moderne SF filmove s početka 21. stoljeća nigdje nisam ugledao jaču bojazan za duše jer to prvo mjesto oduzme joj spas tijela, i opet tijela... kao da svjetovni život ljudi bulji kroz utrpano nečiju neovisnost pa sudi duhovno o nejasnom bitku.

Praktički, ičiji strah za dušu 'kao da ne postoji'!

Kontradiktoran je s Kristove ili bilo koje Božje Ljubavi pa kao pravilo otkupa svugdje nedovoljno oživi slugu. Uzalud kao da Silesiuski ne postoji ni u jednom svjetovnom zakonu država na ovoj našoj prelijepoj Zemlji. Ateizam pak kao da se vjerskom greškom neprestano širi našim tehnoumijećem umjesto da napretkom inteligencije osvaja čišće duše.