Osim toga, roman put u hram vječnosti ima izvrstan a samo Hrvatski način slamanja zaboravljivih srca, obojat će i naj naj diakritične Eurorestauracije, ukazati na dostojnije ljubavi upravo prema računarskoj duši. Želi li osvojiti vaš ugodniji perihel s najobičnijeg koji kao da ne sluti bijeg od pobjeda prema vjernijim izučavanjima, naravski, trpit će osamu snova i standardne nauke.

A zbog pridošlih snova o duhovnosti superrasa, i dan danas imam stalni osjećaj da trećem planetu od Sunca ponestaje oštroumno centralne snage... kao da prave borbe kozmičko-duhovnog ratnika s frigijskom kapom (tj. Hrvatskog ratnika bez oružja) treba opet popravljati prema ekološkim istinama (ne samo s planete Zemlje već s naše cijele Mliječne Staze) a koje kao da ne slijede unaprijed razotkrivena uništenja, ni zagađenja. A uistinu, može li ovaj roman pokazati novoumnije ekozube 'neprijateljima sreće' i 'krvnicima' iskrenijih misli?

A tko su blesavci? I ja sam! Pa zašto dopuštamo štošta zabranjeno u vibratornim razinama? Zagađujemo li tijela i okoliš radi vajre ili prane? Ehh, a radi... od nas pametnijih računala? U jedno sam siguran, prirodan proces bez kotrljajućih čudovišta (ljubimaca zvanih 'auto-moto ispušni' otrovi), dvostruko je vrijedan, iako i njega kasno liječimo, prepolako čistimo za štošta što se nikako očistiti neda... Hmm, vidjet ćete...

Ali, i ovo ukazno moram spomenut kao nešto još važnije…