|
Općenito
se smatra da kvantna teorija i osnovne čestice ili neki još
neotkriveni supkvantni entiteti izgrađuju najosnovniju razinu
prirode i da se svi opisi na kraju mogu svesti na tu kvantnu
razinu. Međutim, to se pokazalo pogrešnim nakon što su se stvari
ispitale. Reći da se sve može analizirati u smislu osnovnih
čestica podrazumijeva da se sve razine opisa mogu svesti na
najnižu - kvantnu razinu.
Što
je to točno kvantna razina i koji su to osnovni entiteti od
kojih se sastoji? Svaki pokušaj da se izmjere ili odrede svojstva
kvantnog stanja, susreće se s Heisenbergovim osnovnim ograničenjem,
kod kojeg je promatrač neizostavno povezan s kvantnim sustavom,
a svaki čin promatranja nepovratno remeti taj sustav.
Da
bi se izmjerilo kvantno stanje i odredila njegova svojstva potrebna
je nazočnost makroskopskog promatrača koji će samim time poremetiti
promatrano stanje. Dakle, makro razina se može analizirati u
terminima kvantne razine, a ova je pak kvantna razina uvjetovana
makro razinom. Pojam stvarnosti postaje nešto kao slika koja
se promatra u dva paralelna ogledala u kojem svaka slika obuhvaća
sljedeću i gotovo postaje samoodržavajućom, bez konačne granice.
Povezanost između misli i tjelesnog mozga
beskrajno je tanahnija od jednostavne podudarnosti između ponašanja
i krute materijalne strukture. Jedan od vodećih istraživača
živčane mreže, Eric Kandel, je napisao:
…čak
i za vrijeme jednostavnog društvenog doživljaja, kada dvoje
ljudi razgovara, djelovanje neuronskog stroja u mozgu jedne
osobe sposobno je napraviti izravan i dugotrajan učinak na promjenjive
sinaptičke sveze u mozgu druge osobe. Mozak nije nešto statično
i čvrsto što određuje naše ponašanje.
On
je prije tekući i stalno promjenjiv instrument iznimne osjetljivosti.
Svako iskustvo, radnja ili misao ima povratnu reakciju u mozgu
i time se mijenjaju sinaptičke sveze i stvaraju promjene u živčanoj
mreži. Kandel kaže da tijekom razgovora, dvije vrlo složene
i prilagodljive živčane mreže međusobno djeluju i mijenjaju
jedna drugu.
(…)
I zaista, isto
kao što u kvantnoj teoriji postoji neraskidiva veza između promatrača
i promatranog, tako i unutar svijesti postoji neraskidiva veza
između mislioca i misli. Uistinu, mislilac jest misao. Misao
rađa mislioca koji zauzvrat stvara iznova misao. Stoga je veća
vjerojatnost da je misao ta koja stvara mozak nego da mozak
stvara misao. Ili, još bolje, mozak i njegove aktivnosti su
neodvojivi i kroz njihovu stalnu aktivnost stvara se i održava
i um i mozak.
Čak je moguće ići dalje i reći da postoje
međudjelovanja na generativnoj razini objektivne inteligencije,
tako da svjesno djelovanje može imati krajnji učinak na evolucijsku
strukturu samog mozga. Na ovoj razini osobna svijest dotiče
nešto što je doslovno kolektivno i univerzalno. Zaroniti u simbole
i slike kolektivnog nesvjesnog znači ući u područje koje leži
izvan prostora, vremena i materije. To je kao silazni tamni
prolaz kroz lice stijene i uranjanje u podzemni ocean iz kojeg
izviru svi umovi. Unutar tog skrivenog područja mogu se naći
ritmovi čitavog svemira i oplođujuća moć za sve što predstavlja
um i materiju - vrelo sinkroniciteta je otkriveno.
Zamisao implicitnog poretka moguće je još i dalje proširiti
da bi uključila drugi implicitni poredak i, zaista, da bi se
ukazalo kako cjelokupno kretanje sadrži još dublje obuhvatne
razine i još tanahnije razine organizacije. Pokazano je da se
eksplicitni oblici prirode razvijaju iz implicitnog poretka,
ali to otvara mogućnost da pokretačke sile i ustrojstvo samog
implicitnog poretka izranja iz dubljeg drugog implicitnog poretka.
S druge strane, ustrojstvo i odnosi eksplicitnog poretka mogu
osigurati obavijest ovom drugom implicitnom poretku, tako da
se uspostavi povratna sprega ili kružni odnos. Na taj način
eksplicitne oblike prirode podržava neprekidno kretanje implicitnog
poretka. Ali ti eksplicitni oblici opskrbljuju obavijestima
drugi implicitni poredak koji oblikuje prvi implicitni poredak.
Drugim
riječima, iako misao i eksplicitni materijalni oblici svijeta
svi svoje postojanje duguju skrivenom, obuhvatnom poretku, bez
obzira na to, sposobni su za povratnu spregu s temeljnim kretanjem
i za njegovo novo oblikovanje. To ukazuje da se stvarnost može
dosegnuti putem dvojnog kretanja. Na neki je način cjelokupni
svemir obuhvaćen unutar svakog pojedinca i unutar svakog područja
prostora. Prirodu te stvarnosti stoga se može dotaći i posezanjem
prema van u eksplicitne oblike (koji održavaju povratnu spregu
s drugim implicitnim poretkom) ili prema unutra, prema samom
implicitnom poretku.
|