|
Ako je ovaj izvor zaista stvaralačko podrijetlo
cjelokupne stvarnosti, kako je tada moguće govoriti o njemu
ili, kad smo već kod toga, uopće i misliti o njemu? Jer za ono
što je potpuno neuvjetovano i vječno stvaralačko, moglo bi se
učiniti da postoji sasvim izvan iskustva bilo koga od nas. Međutim,
stari su ljudi rekli kako je "čovjek mjera sviju stvari". U
mističnim se tradicijama to tumačilo da je "čovjek" mikrokozmos
u kojem se odražava cjelokupni svemir.
Nalik
tome, zamisao jednog obuhvatnog implicitnog poretka podrazumijeva
da je cjelokupna stvarnost obuhvaćena u svakom pojedincu. Tako
mikrokozmos može stajati kao beskonačan niz analogija cjelokupnog
svemira, koji uključuje svijest i materiju, pa ipak zalazi i
onkraj njih. Obuhvaćeno u svakome od nas je implicitno tlo koje
podržava vječno proljeće, izranjajući iz neimenovanog izvora
stvarnosti. Stoga je jasno kako taj stvaralački izvor postoji
u svakome od nas, a njegova se očitovanja razvijaju ne samo
u svijesti i fizičkom tijelu, nego u cjelokupnoj kulturu, civilizaciji
i cjelokupnom svemiru.
Stvaralaštvo
je sama bit svakog vida stvarnosti. Ali to je stvaralaštvo koje
ni na koji način nije suzdržano ili uvjetovano; nije ograničeno
ničim što bi mu bilo vanjsko. Nalik čistom proljeću koje iz
stijene izvire nepozvano, stvaralaštvo nema potreba, nema kraja
i prožima cjelokupno postojanje.
Prema ovoj posljednjoj teoriji, elementarne
su čestice u neprestanom stanju oblikovanja i rastvaranja u
onome što se naziva temeljno ili vakuum stanje. U određenom
smislu, elementarna čestica, nalik viru u rijeci, postoji tako
što ju neprestano podržava djelatnost njezine pozadine. Elektron
se neprestano oblikuje i podržava, dok se u isto vrijeme rastvara
u svoju pozadinu, gdje se preobražava u druge elementarne čestice,
samo da bi ponovno izronio u samom sebi. Da pojmove posudimo
od Davida Bohma, eksplicitni se poredak elektrona uzdiže dok
se razvija i obuhvaća unutar implicitnog poretka cjeline.
Neobično je da je ništavnost temeljnog
stanja, koje podržava svemir, ujedno i prazni i ispunjeni prostor.
Prazan je stoga što je materija u stanju kretati se kroz prazan
prostor, bez prekida, kao u svagdašnjoj zamisli praznog prostora.
Ali je isto tako i ispunjeno stanje, jer je beskonačno ispunjeno
energijom. Zapravo materijalni svemir kojeg se može promatrati
nije ništa više od manjeg kolebanja na ovom ogromnom moru energije.
I, ne smijemo zaboraviti, upravo kao što se ova beskonačna energija
koristi u stvaranju materije, isto je tako pristupačna i umu,
putem dubljeg tla svog izvora.
Ključ Jungove kozmogonije bila je pleroma,
drevni pojam koji svoje podrijetlo ima u gnostičkim mitovima
stvaranja i označava temelj ili "božanstvo" iz kojeg je rođena
cjelokupna stvarnost:
"Poslušajte: počinjem s ništavilom. Ništavilo
je isto kao i punoća. U vječnosti, ispunjeno nije bolje od praznog.
Ništavilo je i prazno i ispunjeno… Ono što je beskonačno i vječno
nema kakvoća, budući ima sve kakvoće.
Ništavilo punoće nazivamo pleroma.
U
njoj nestaju i razmišljanje i postojanje." (C. G. Jung) Nalik
vakuum stanju iz fizike, pleroma je ujedno i prazna i savršeno
ispunjena i kao u Bohmovu implicitnom poretku, svemir je obuhvaćen
u svakoj svojoj točki jer "čak je i u najmanjoj točki pleroma
beskonačna".
Iz tog bezobličnog, beskonačnog temelja
izranja creatura, svijet poretka i razlika. Kreatura je svijet
stvorenih stvari za:
"Međutim, ono što je promjenjivo je creatura. Svojstvenost je
kreatura. Ona je različita. Svojstvenost je njezina bit i stoga
se ona razlikuje."
Tako u Jungovoj teoriji svemira uma i
materije cjelokupna stvarnost leži u kreaturi, koja je utemeljena
u punoći plerome. Nalik tome, u drevnim mitovima Srednjeg Istoka,
oživljavajuća moć svijeta izrasta unutar kretanja dvojnosti.
U svijetu plerome koji je ujedno i prazan i ispunjen, nema razlikovanja.
Razlikovanja ili dvojnosti svjetla i tame, praznog i punog,
dobra i zla, jednog i mnoštva, pojavljuju se u kreaturi gdje
izrastaju iz onog što bi se moglo nazvati neuvjetovan čin zamjedbe.
Međutim,
kreatura nije vječni svijet, nego svijet neprestane promjene.
Isto tako ni dvojnosti ne mogu biti stalne, nego se, nalik oprečnostima,
moraju združiti u magijskom braku u kojem se razrješuju sve
razlike.
|
|
