|
(…)
To je nalik Božjem uzviku: "Neka bude
svjetlo!" u Starom Zavjetu, u kojem dioba svjetlosti od mraka
uspostavlja prvu dvojnost iz čistog stvaralačkog čina.
Logika Spenser-Browna, Junga ili mitova
postanka stoga nije statički oblik, nego slika stvaralačkog
čina zamjedbe unutar jednog praznog prostora bez konteksta.
Stvoreno razlikovanje tada počinje stvarati svoj vlastiti kontekst,
koji sa svoje strane djeluje uzvratno na preobrazbu samih dvojnosti.
Na taj način prvi čin zamjedbe počinje cijelim kretanjem odlika
i složenih razina.
Ovaj osjećaj hitnosti isto se tako može pronaći u zapisima mistika.
Bezoblični temelj u kojem djeluje zamjedba za Tibetance je stanje
Bardo, u kojem kozmičke sile ostvaruju svoj usavršenu ravnotežu.
U trenutku smrti, lice se Tibetanca mora naći pred Jasnim Svjetlom:
"…a ti to nećeš iskusiti u njegovoj Stvarnosti
u stanju Bardo, gdje su sve stvari nalik praznom i bezoblačnom
nebu, a gol i čist razum nalik je prozirnom zrakopraznom stanju,
bez opsega ili središta."
(Tibetanska knjiga mrtvih)
Stanje Bardo
praznina je u kojoj se postavlja prvo razlikovanje, opseg kruga
kojeg se prelazi tamo i natrag dok se razlikovanja oblikuju
i rastvaraju. U petnaestom je stoljeću matematičar i mistik
Nikola Kuzanski ocrtao pojavljivanje svijeta kao kretanja dvojnosti
ili oprečnosti:
"Odakle da počnem, Gospode, da
Te opazim na vratima podudaranja oprečnosti, koje motri anđeo
što je postavljen ponad ulaza u Raj. Jer ti si ondje gdje su
govor, vid, sluh, okus, dodir, razum, spoznaja i razumijevanje
jedno isto, i gdje je gledanje jedno s onim što se gleda, a
slušanje je jedno s onim što se čuje, a dodir s onim što se
dodiruje, govor s onim što se čuje, stvaranje s onim što se
govori."
Ovdje je rastvaranje slučajnosti ili dvojnosti
nazad u njihov temelj izjednačeno s jedinstvom promatrača i
promatranog, gledanja i viđenog, onog koji razlikuje od čina
razlikovanja. U tom temelju sve djelatnosti i ustrojstva uma
postaju kao jedno, tako da jedino stvaralaštvo može djelovati.
(…)
Taj stvaralački izvor, koji se nalazi
ispod razina sve veće tanahnosti iz kojih izranjaju poreci uma
i materije, stoga je jasna i neuvjetovana zamjedba. To je zamjedba
bez konteksta koja leži onkraj svih razlikovanja. Postoji prije
sekvencijalnih poredaka vremena i nije ograničena područjima
misli i jezika. To je zamjedba bez potreba i ciljeva i djeluje
isključivo sama od sebe.
(…)
Ali zapravo niti jedno područje svijesti nije istinski zatvoreno
svjesnosti. Um je u stanju kretati se prema van, u društvo i
prirodu, a isto tako i posegnuti prema dolje, u svoja sve dublja
i sve istančanije područja, koja je Jung nazivao "kolektivnim
nesvjesnim". Usprkos vladajućoj ulozi koju je preuzelo ja, i
usprkos mehaničkim porecima društva i uzastopnim kretanjima
vremena, stvaralaštvo još uvijek djeluje u ograničenim područjima
i tamo je pristupačno svakome od nas u jednom neusredotočenom
smislu dublje svjesnosti. Dok sluša glazbu, promatra umjetničko
djelo, dok ju očarava priroda ili dok se uključuje u novi odnos,
osoba može biti duboko dirnuta i može imati osjećaj da je dotakla
nešto što je skriveno izvan ja.
U
takvim trenucima može se čak pojaviti osjećaj rastvaranja čvrstih
poredaka, privremeno nestajanje vremena i gubitak ja. To se
isto tako može dogoditi kada je upornost mehaničkih poredaka
unutarnjih i vanjskih svjetova oslabljena tijekom spavanja,
halucinacija ili napornog stvaralačkog posla. U takvim slučajevima
svjesnost postaje mnogo šira i dublja i stvaralaštvo može djelovati
iz pokretljivijeg i energičnijeg poretka.
Sinkroniciteti su očigledno upravo takvi
jer oni rastvaraju brane dubljih razina svijesti i materije
koje tijekom stvaralačkog trenutak opustoše um i iscijele razlikovanje
između unutarnjeg i vanjskog. Nešto bi se slično moglo događati
i u onome što psiholog Abraham Maslow naziva "vrhunskim iskustvima"
odnosno nenadanim zanosnim trenucima velike radosti, strahopoštovanja
i osjećaja jedinstva koji dovodi do spokojstva i kontemplacije.
Sinkroniciteti, objavljenja, vrhunci i mistična iskustva - sve
su to slučajevi u kojima se stvaralaštvo probilo kroz prepreke
ja i svjesnosti dozvolilo da preplavi cjelokupno područje svijesti.
Tada
ljudski um na trenutak djeluje u svom istinskom poretku i proširuje
se na cjelokupno društvo i prirodu, krećući se kroz poretke
sve veće i veće istančanosti, dosežući preko izvora uma i materije,
sve do samog stvaralaštva.
Takva iskustva oslobađaju povelike količine značenja, energiju
i stvaralaštvo, te daju najavu potpune preobrazbe koja je moguća
i za pojedinca i za društvo.
|
|
