Iskrena predanost

Duhovni istraživač prilazi svom učeniku s očekivanjem: nemoj vjerovati nego promisli što ti kažem, učini to sadržajem svoga vlastitog svijeta misli, tada će moje misli u tebi tako djelovati da ih spoznaš u njihovoj istini.

Neosnovano nevjerovanje svakako je štetno jer u primaocu djeluje kao odbojna snaga. Ono ga sprječava u primanju oplođujućih misli. Preduvjet za otvaranje viših osjetila nije slijepo vjerovanje, nego prihvaćanje duhovnoznanstvenih misli. Duhovni istraživač prilazi svom učeniku s očekivanjem: nemoj vjerovati nego promisli što ti kažem, učini to sadržajem svoga vlastitog svijeta misli, tada će moje misli u tebi tako djelovati da ih spoznaš u njihovoj istini.

To je stav duhovnog istraživača. On daje poticaj; snaga vjerovanja u istinitost izvire iz vlastite nutrine onoga koji prima. U tom bi smislu trebalo tražiti duhovnoznanstvena shvaćanja. Tko se svojim mislima uspijeva u njih udubiti, može biti siguran da će ga ona prije ili kasnije dovesti do vlastitih shvaćanja.

Već u ovome što je rečeno navedeno je prvo svojstvo koje u sebi treba razviti onaj tko hoće doći do vlastitog shvaćanja viših činjenica. To je bezuvjetna, iskrena predanost onome što se objavljuje ljudskim životom i vanjskim svijetom. Tko nekoj činjenici odmah pristupa prosudbom donesenom na osnovi dosadašnjeg života, sprječava mirno i svestrano djelovanje koje bi na njega mogla imati ta činjenica. Onaj koji uči mora u svakom trenutku moći postati praznom posudom u koju se ulijeva strani svijet. Trenuci spoznaje samo su oni u kojima šuti svaka prosudba i svaka kritika.

Kad npr. sretnemo nekog čovjeka, uopće nije važno jesmo li mudriji od njega. I najnerazumnije dijete ima ponešto što može objaviti i najvećem mudracu. A ako on sa svojom, pa makar kako mudrom prosudbom pristupi djetetu, njegova će mudrost poput mutnog stakla zaustaviti ono što mu dijete ima objaviti.1 Za ovu predanost stranome svijetu potrebna je potpuna unutarnja nesebičnost. Ako se čovjek preispita u kojoj mjeri ima tu predanost, doći će u vezi sa samim sobom do iznenađujućih otkrića.

Tko hoće stupiti na put spoznaje mora vježbati sposobnost da u svakom trenutku uzmogne izbrisati samoga sebe i sve svoje predrasude. Sve dok sebe isključuje, u njega teče ono drugo. Samo visoki stupanj ove nesebične predanosti omogućuje primanje viših duhovnih činjenica koje posvuda okružuju čovjeka. Tu sposobnost može se u sebi ciljano razviti. Moramo nastojati da se suzdržavamo od svakog prosuđivanja ljudi u svojoj okolini. U sebi treba izbrisati mjerilo privlačnosti i odbojnosti, pameti i gluposti što smo ga navikli primjenjivati; ljude treba bez ovog mjerila naprosto nastojati razumjeti iz njih samih. Najbolje su vježbe kad se uzmu ljudi prema kojima osjećamo odbojnost. Tu odbojnost treba svom silom potisnuti i pustiti da na nas nesmetano djeluje sve što oni rade. - Ili ako se nalazimo u okolini koja potiče izricanje raznih sudova, potisnimo sud i izložimo se utjecajima bez ikakvih ograda.2 - Neke stvari i događaji više nam govore umjesto da mi govorimo o njima. To treba proširiti i na svoj svijet misli.

U sebi treba potisnuti ono što stvara pojedine misli, treba ostaviti da misli gradi samo ono što je vani. - Ove vježbe vode višem cilju u spoznaji samo ako se izvode najsvetijom ozbiljnošću i ustrajnošću. Tko potcjenjuje takve vježbe ništa ne zna o njihovoj vrijednosti. A tko na tom području ima iskustva zna da su predanost i stvarnost istinske stvaralačke snage. Kao što se toplina dovedena u parni kotao pretvara u snagu kretanja lokomotive, tako se vježbe samozatajne duhovne predanosti u čovjeku preobražavaju u snagu gledanja duhovnog svijeta.

Tom se vježbom čovjek osposobljuje za primanje svega onog što ga okružuje. No za tu je sposobnost potrebno i ispravno vrednovanje. Sve dok je čovjek još sklon da precijeni sebe na račun svoje okoline, sprječava sebi pristup višoj spoznaji. Tko se s obzirom na svaku stvar ili događaj predaje užitku ili boli što ih oni njemu nanose, opterećen je precjenjivanjem samoga sebe. Jer od svog užitka ili svoje boli ne saznaje ništa o stvarima, nego tek nešto o samome sebi. Osjetim li simpatiju prema nekom čovjeku, tada prvo osjećam samo svoj odnos prema njemu. Ako moj sud, moje ponašanje ovisi samo o užitku, o simpatiji, tada ja u prvi plan stavljam samoga sebe; namećem sebe svijetu. Hoću se uključiti u svijet kakav jesam, ne prihvaćam ga otvoreno te mu ne dam da se očituje u smislu snaga koje u njemu djeluju. Drugim riječima: strpljiv sam samo prema onome što je meni svojstveno. Na sve ostalo djelujem odbojnom snagom.

Sve dok je čovjek opčinjen osjetilnim svijetom, on djeluje naročito odbojno prema svim neosjetilnim utjecajima. Učenik mora razviti svojstvo da se prema stvarima i ljudima ponaša na njima svojstven način te im omogućiti da svaki od njih dođe do izražaja na osnovi svoje vrijednosti i značenja. Simpatija i antipatija, voljkost i nevoljkost, moraju dobiti posve nove uloge. Nema govora o tome da ih čovjek mora iskorijeniti, da prema simpatiji i antipatiji mora otupjeti.

On će, naprotiv, bude li što više razvio sposobnost da ne reagira na svaku simpatiju i antipatiju, i ne sudi o njima u sebi razviti to istančaniju sposobnost osjećanja. Iskusit će da simpatije i antipatije prelaze u višu vrstu uspije li obuzdati onu koja u njemu već postoji. Skrivena svojstva ima isprva i najantipatičnija stvar; ona ih očituje ako čovjek u svom ponašanju ne slijedi svoje sebične osjećaje.

Tko se razvio u tom smislu ima u odnosu na druge istančaniji osjećaj jer ne dopušta da sam sebe osudi na neosjetljivost. Svaka sklonost, ako joj se čovjek slijepo preda, sprječava da se okolne stvari vide u pravom svjetlu. Slijedeći svoju sklonost,, srljamo kroz okolinu umjesto da joj se otvorimo i da osjetimo njenu vrijednost.