Osjetilni omotač

Ono što čovjek koji traga za spoznajom nastoji postići za svoje mišljenje, mora nastojati postići i za svoju djelatnost. Ona mora, bez ometajućih utjecaja vlastite osobnosti moći slijediti zakone plemenitosti, ljepote i vječne istine.

Ovako mora naučiti postupati u svakom mišljenju koje treba služiti duhovnoj spoznaji. Sam ovaj misaoni život mora biti odraz neometanog matematičkog prosuđivanja i zaključivanja. Ma gdje god bio treba nastojati da uzmogne ovako misliti. Tada u njega uviru zakonitosti duhovnog svijeta koje ne ostavljajući traga prolaze mimo i kroz njega kad njegovo mišljenje ima obilježje svakidašnje nesređenosti. Sređeno ga mišljenje dovodi sa sigurnih polazišta do najskrovitijih istina. Ovakve upute, međutim, ne treba jednostavno shvatiti. Iako matematika disciplinira mišljenje, ipak je moguće doći do čisto, zdravog i život mišljenja i bez bavljenja matematikom.

Ono što čovjek koji traga za spoznajom nastoji postići za svoje mišljenje, mora nastojati postići i za svoju djelatnost. Ona mora, bez ometajućih utjecaja vlastite osobnosti moći slijediti zakone plemenitosti, ljepote i vječne istine. Ovi mu zakoni moraju zadati smjer. Počne li raditi nešto što je spoznao kao ispravno, a pri tome nema osjećaj osobnog zadovoljstva, ne smije zbog toga napustiti put kojim je bio krenuo. No ne smije ga nadalje ni slijediti zato što mu to čini veselje ako je ustanovio da ovaj put nije u skladu sa zakonima vječne ljepote i istine. U svakodnevnom je životu djelatnost ljudi određena onime što im pruža zadovoljstvo i što njima donosi plodove. Time nameću usmjerenost svoje osobnosti tijeku pojava svijeta. Ne ostvaruju istinu zadanu zakonima duhovnog svijeta, nego zahtjeve svoje samovolje. U smislu duhovnog svijeta čovjek djeluje tek onda kad se pridržava samo njegovih zakona.

Djelatnost koja proizlazi jedino iz osobnog zanimanja, ne donosi snage koje bi bile podloga za spoznaju duha. Tko traži spoznaju ne može samo pitati: Što mi donosi ploda, čime ostvarujem uspjeh? Taj mora znati pitati: Što sam spoznao kao dobro? Odricanje od osobne koristi svog djelovanja, odricanje od svake samovolje: to su oni ozbiljni zakoni koje sebi mora moći postaviti. Tada se kreće putovima duhovnog svijeta, čitavo se njegovo biće prožima tim zakonima. Postaje slobodan od svake prisile osjetilnog svijeta: njegov se duhovni čovjek izdiže iz osjetilnog omotača. Tako napreduje prema duhovnome, tako sam sebe oduhovljuje. Ne može se reći: Od koje su mi koristi sve čvrste odluke da slijedim samo zakone istine, kad se možda glede te istine varam? Bitna je težnja, bitno je uvjerenje.

Čak i onaj tko je u zabludi, u težnji za istinom ima snagu koja ga odvraća od krivog puta. Ako je u zabludi, ta će ga snaga zahvatiti i odvesti ga putem što vodi ispravnosti. Već i sama primjedba: mogu se i varati, nevjerovanje je koje ometa. Ona pokazuje da čovjek nema povjerenja u snagu istine. Jer bitno je upravo to da se čovjek ne drzne sebi postavljati ciljeve sa svog sebičnog stajališta. On se treba nesebično predati i dopustiti da mu smjer bude zadan duhom. Sebična čovjekova samovolja ne može postavljati propise istini, istinsko sebstvo mora postati vladarom, ono mora prožeti čitavo njegovo biće te ga učiniti slikom i prilikom vječnih zakona zemlje duhova. On se mora ispuniti ovim vječnim zakonima kako bi ih zatim zračio u život. -

Tko traži spoznaju, mora moći držati pod strogom paskom i svoju volju. Tako će uza svu skromnost - bez uobraženosti - postati glasnikom svijeta istine i ljepote. Time se uzdiže do sudionika duhovnog svijeta i postiže sve više i više stupnjeve razvoja. Jer duhovni se život ne može postići samo promatranjem, treba ga doživjeti.

Ako se onaj tko traži spoznaju pridržava opisanih zakona, njegovi će duševni doživljaji koji se odnose na duhovni svijet postupno poprimiti nov oblik. Više neće živjeti samo u njima. Oni više neće imati samo značenje za njegov vlastiti život. Postat će duševni opažaji viših svjetova. U njegovoj duši osjećaji voljkosti i nevoljkosti, radost i bol izrastaju u organe duše, kao što u njegovu tijelu oči i uši ne žive samo za sebe nego samozatajno propuštaju kroz sebe vanjske utiske. Time onaj koji traži spoznaju zadobiva u duši mir i sigurnost koji su potrebni u istraživanju svijeta duha. U velikom veselju neće samo klicati, ono će mu moći biti glasnikom svojstava svijeta koja su mu prije promakla. To će ga veselje ostaviti mirnim; a tim će mu se mirom objaviti bića koja donose veselje. Neka bol više ga neće sasvim ispuniti samo žalošću, nego će mu također moći reći koja svojstva ima biće što donosi bol.

Kao što oko ne želi ništa za sebe, nego čovjeku pokazuje put kojim treba ići, tako će radost i bol sigurno voditi dušu njenim putem. To je stanje duševne ravnoteže koju spoznavalac mora uspostaviti. Što se radost i bol manje troše u nemiru koji unose u unutrašnji život spoznavaoca, to više postaju očima za nadosjetilni svijet. Dokle god čovjek živi u radosti i patnji ne može pomoću njih spoznavati.

Ako nauči pomoću njih živjeti, ako iz njih izuzme osjećaj samoga sebe, oni će mu postati opažajnim organima; tada pomoću njih vidi, pomoću njih spoznaje. Netočno je mišljenje da spoznavalac postaje suhoparan, trezven čovjek koji ne zna za radost i patnju. Radost i patnja jesu u njemu, ali se preobražavaju kad istražuje svijet duha; one su postale "oči i uši".