Što će nadživjeti

Ako promatram kamen, biljku, životinju ili čovjeka, moram biti svjestan da se u svemu tome izražava nešto vječno.

Sve dok sa svijetom živimo u osobnoj povezanosti, stvari nam otkrivaju samo ono što ih povezuje s našom osobnošću. No to je ono prolazno. Povučemo li se od onog što je u nama prolazno i zaživimo svojom samosviješću, svojim "Ja" u onome što je u nama trajno, tada će nam naši prolazni dijelovi postati posrednicima; to što nam objavljuju jest ono neprolazno, ono vječno u stvarima. Kod onoga tko spoznaje mora se uspostaviti odnos vječnog u njemu prema vječnom u stvarima. Još prije nego što poduzme druge vježbe opisane vrste, a isto i za vrijeme njihova izvođenja mora se usredotočiti na ono što je neprolazno. Ako promatram kamen, biljku, životinju ili čovjeka, moram biti svjestan da se u svemu tome izražava nešto vječno.

Moram se moći zapitati: Što je ono trajno koje živi u prolaznom kamenu, u prolaznom čovjeku? Što će nadživjeti prolaznu osjetilnu pojavu? - Ne treba misliti da ovakvo usmjeravanje duha prema vječnom u nama uništava predano promatranje i smisao za svakidašnjicu te da nas otuđuje od neposredne stvarnosti. Naprotiv, svaki će nam list, svaki kukčić otkriti nebrojene tajne ako na njih nije upravljeno samo naše oko nego ako je putem oka na njih upravljen duh. Svako svjetlucanje, svaka nijansa boje, svaka intonacija, postaju osjetilima živi i zamjetljivi, ništa se ne gubi; pritjecat će samo neograničen nov život. A tko okom ne zna promatrati ono najmanje doći će samo do blijedih beskrvnih misli, a ne do duhovnog gledanja.

- To ovisi o stavu što smo ga u tom smjeru razvili. Koliko ćemo daleko doprijeti, ovisi o našim sposobnostima. Na nama je samo da radimo ono što je pravo i da sve ostalo prepustimo razvoju. Isprva nam treba biti dovoljno da svoje mišljenje usmjerimo na ono trajno. Ako to činimo, upravo ćemo time doći do spoznaje onog trajnog. Moramo čekati dok nam ne bude dano. A u određeno će vrijeme bit dano svakome tko strpljivo čeka i - radi. - Čovjek uskoro primjećuje da se uslijed ovih vježbi silno preobrazio. Uči svim stvarima pridavati veću ili manju važnost, ovisno o spoznaji njihova odnosa prema onome trajnom, onom vječnom. Dolazi do drugačijeg vrednovanja i procjenjivanja svijeta negoli ranije. Njegov osjećaj zadobiva drugačiji odnos prema cijelom okolnom svijetu. Prolazno ga više ne privlači kao prije, nego mu postaje dijelom vječnog i poredbom za nj.

A to vječno koje živi u svim stvarima on upoznaje i uči voljeti. Postaje mu blisko, kao što mu je ranije bilo blisko ono prolazno. Ni time se ne otuđuje od života, nego samo uči cijeniti svaku stvar prema njenom pravom značenju. Ni ispraznosti života neće proći mimo njega bez traga; ali čovjek koji traži duh više se ne gubi u njima nego spoznaje njihovu ograničenu vrijednost. Vidi ih u pravome svjetlu. Loš je spoznavalac onaj koji bi htio lebdjeti samo u oblacima i time se otuđiti od života. Pravi će spoznavalac sa svojih vrhunaca jasnim uvidom i pravim osjećajem znati postaviti svaku stvar na svoje mjesto.

Tako se spoznavaocu otvara mogućnost da više ne slijedi samo nepredvidive utjecaje vanjskoga osjetilnog svijeta koji stalno mijenjaju smjer njegova htijenja. On je spoznajom sagledao vječno u stvarima. Preobrazbom svog unutarnjeg svijeta stječe sposobnost opažanja tog vječnog bića. Sljedeće misli za spoznavaoca imaju naročitu važnost. Kada djeluje iz sebe, svjestan je da djeluje iz vječnog bića stvari. Jer stvari u njemu izriču svoje biće. On djeluje, dakle, u smislu vječnog reda svijeta ako njegovu djelatnost usmjerava ono vječno što u njemu živi. Osjeća kako više nije samo gonjen stvarima; zna da on njih prihvaća prema zakonima koji su u njima samima usađeni i koji su postali zakoni njegova vlastitog bića. - Ovo djelovanje iz nutrine može samo biti ideal kojem se teži.

Ostvarenje ovog cilja vrlo je daleko. No spoznavalac mora imati volju da jasno sagleda ovaj put. To je njegova volja za slobodom. Jer sloboda znači djelovati iz sebe. A iz sebe smije djelovati samo onaj tko pobude prima iz onog vječnog. Biće koje to ne čini djeluje iz drugačijih pobuda nego što su one koje su stvarima usađene. Tako nešto protivi se redu svijeta. Taj red treba u svemu nadvladati. To znači: na kraju se ne može dogoditi ono što je biće u svojoj volji sebi zacrtalo. Ono ne može postati slobodno. Samovolja pojedinog bića samu sebe uništava posljedicama svojih čina.


Tko na ovaj način umije djelovati na svoj unutarnji život, napreduje stupanj po stupanj u spoznaji duha. Plod njegovih vježbi bit će da će se njegovu duhovnom opažanju otvoriti određeni uvidi u nadosjetilni svijet. Uči kako treba shvaćati istine o tom svijetu; od njih će na osnovi vlastitog iskustva dobiti potvrdu. Kad je postigao ovaj stupanj, susreće se s nečim što je samo na ovom putu moguće doživjeti. Na način čije značenje tek sada može shvatiti "velike mu duhovne voditeljske moći ljudskog roda" udjeljuju takozvano posvećenje (inicijaciju).

On postaje "učenikom mudrosti". Što se manje u takvom posvećenju misli na vanjske ljudske odnose, to je odgovarajuća predodžba točnija. Ovdje je moguće tek napomenuti što se sada događa sa spoznavaocem. On dobiva novu domovinu. snaga.