Zagonetke

Osobni život u trenucima postoji samo kako bi bio svjesna usporedba s onim vječnim. Sumnje u duh što su mu se ranije mogle samo javljati sada nestaju;

Time postaje svjestan stanovnik nadosjetilnog svijeta. Odsada mu iz visina pritječe izvor duhovnog uvida. Od sada mu svjetlo spoznaje ne svijetli više izvana, već on sam biva premješten u izvor tog svjetla. Zagonetke što ih postavlja svijet poprimaju u njemu novo svjetlo. Odsada više ne razgovara sa stvarima što ih je stvorio duh, već sa stvaralačkim duhom samim. Osobni život u trenucima postoji samo kako bi bio svjesna usporedba s onim vječnim.

Sumnje u duh što su mu se ranije mogle samo javljati sada nestaju; jer sumnja je moguća samo kad stvari uzrokuju obmanu o duhu koji u njima vlada. A budući da "učenik mudrosti" umije razgovarati sa samim duhom, nestaje i svaki krivi oblik kojim je ranije zamišljao duh. Krivi oblik u kojem čovjek zamišlja duh jest praznovjerje. Posvećeni je nadrastao praznovjerje jer poznaje istinski oblik duha. Oslobođenost od osobnih predrasuda, od sumnje, od praznovjerja, obilježja su čovjeka koji je na putu spoznaje napredovao do učenika. Čovjekovo sjedinjavanje s obuhvatnim duhovnim životom ne treba miješati s po njega pogubnim nestajanjem u "sve-duhu". Kod ispravnog čovjekova razvoja nema takvog "nestajanja". U odnosu što ga uspostavlja s duhovnim svijetom osobnost ostaje sačuvana. Ne dolazi do prevladavanja osobnosti, nego do njenog usavršavanja.

Želimo li usporedbu za podudarnost pojedinačnog duha sa sveduhom, ne možemo uzeti primjer različitih krugova koji svi padaju u jedan i u njemu se gube. Moramo uzeti primjer mnogobrojnih krugova, gdje je svaki druge boje. Ovi raznobojni krugovi padaju jedan preko drugoga, ali svaka pojedina boja u toj cjelini i dalje postoji. Ni jedna ne gubi puninu svojih
snaga.

Ovdje nije potreban daljnji opis "puta". On je dan, koliko je to moguće, u mojoj "Tajnoj znanosti" koja je nastavak ove knjige.

Ono što je rečeno o putu spoznaje zbog pogrešnog shvaćanja može vrlo lako dovesti do toga da ga se shvati kao preporuku za takve duševne ugođaje koji čovjeka odvraćaju od neposrednog radosnog i živog doživljavanja. Suprotno tome treba naglasiti da onaj ugođaj koji osposobljava dušu za neposredni doživljaj realnosti duha nije zahtjev koji može obuhvatiti cijeli život.

Istraživač duhovnog života može dovesti dušu u takvu povučenost od osjetilne stvarnosti koja mu je za istraživanje potrebna ne otuđujući se pritom općenito do svijeta. - S druge strane, međutim, treba uvidjeti i to da spoznaja duhovnog svijeta, ne samo ona koja se stječe idući putem duhovne spoznaje nego i ona koja usvaja duhovnoznanstvene istine bespredrasudnim zdravim ljudskim razumom isto tako vodi višem stupnju morala, istinskoj spoznaji osjetilnog postojanja, sigurnosti života i unutarnjem duševnom zadovoljstvu.



1 Upravo se iz ovog navoda vidi da se pod zahtjevom "bezuvjetne predanosti" ne misli na isključenje vlastitog prosuđivanja ili na bezuvjetno slijepo vjerovanje. To bi u odnosu na neko dijete bilo besmisleno.

2 Ova spontana predanost nema nikakve veze sa "slijepim vjerovanjem". Nije stvar u tome da se u nešto slijepo vjeruje nego u tome da se na mjesto živog utiska ne stavlja "slijepi sud".