ŽIVOTNE

Hrabrost, neustrašivost, veličanstvenost, odbacivanje života zbog obrane slabijih i zbog vršenja dužnosti - to je Dharma Kshattriye.

(…) U svojim ranijim stadijima ponekad znaju biti neugodni i neljubazni ali s više toèke gledanja oni su Dharma određena čovjeka. Ukoliko se ona ne ostvari u njegovu će karakteru nastati slabost koja će se pojaviti kasnije i povrijediti njegovu evoluciju.

(…) On mora sakupiti bogatstvo vježbanjem umjerenosti i štedljivosti a potom bogatstvo potrošiti na plemenite stvari i na učene ljude, upotrijebiti ga za vrijedne i dobro osmišljene planove namijenjene javnom dobru. Ovo nas vodi do sljedećeg stadija na kojem se nalaze vladari i ratnici, bojevi i borbe, u kojemu je unutarnja priroda borbena, agresivna, svađalačka, kada stoji na vlastitu tlu spremna zaštiti svakog uživajući u onome što je ispravno. Hrabrost, neustrašivost, veličanstvenost, odbacivanje života zbog obrane slabijih i zbog vršenja dužnosti - to je Dharma Kshattriye. Njegova je dužnost zaštiti povjereno i predano od svake vanjske agresije. Pritom može izgubiti život ali on se na to ne obazire. Mora izvršiti svoju dužnost.

(…) Za njega je ispravno otići u rat i boriti se. (…) Neustrašivost i hrabrost ne mogu se dobiti bez suočavanja s opasnošću i bez spremnosti odbacivanja života kada dužnost zahtijeva žrtvu. (…) Rat je zastrašujuć, borbe su šokantne; naša ga srca odbijaju i mi se povlačimo, zgražamo pred masom unakaženih i raskomadanih tijela. Uglavnom je to zbog toga jer smo opsjednuti formom. Jedna uporaba tijela jest omogućiti razvoj života. Ali u onom trenutku kada je naučeno sve što tijelo može dati, treba tijelo pustiti i dopustiti duši slobodu da uzme drugo tijelo koje će omogučiti očitovanje viših snaga.

(…) Ovo je teška lekcija koju Kshattriya uči i time odbacuje svoj tjelesni život, a odbacujuæi ga njegova duša stjeèe snagu požrtvovnosti. Uèi se izdržljivosti, odvažnosti, hrabrosti, sposobnosti, predanosti, idealu, privrženosti, dobrobiti te svojim tijelom rado plaæa cijenu za sve to, a besmrtna se duša pobjedonosno uzdiže i priprema za plemenitiji život. Potom dolazi posljednji stadij, stadij poučavanja. (…) Postignut je onaj evolutivni stupanj na kojem je prirodna ekspanzija njegove unutrašnje prirode uèiti svoju neuku braću. Ove se kvalitete ne stječu tijekom života. To su prirođene kvalitete prirode i pokazuju se uvijek kada postoje. Brâhmana nije Brâhmana ako po svojoj Dharmi nije učitelj. Stekao je znanje i pogodno rođenje da bi postao učitelj. Zakon njegovog rasta je znanje, pobožnost, praštanje, biti prijatelj svakom živom biću. (…) On nikada ne smije povrijediti. Nikada ne smije izgubiti samokontrolu. Uvijek mora biti ljubazan jer se u protivnom udaljuje od svoje Dharme. Mora biti čist. Nikada ne smije voditi zao život. Mora se odvojiti od svjetovnih stvari ukoliko ga one na bilo koji način vežu. (…) …a svršetak njegova rasta je oslobođenje. Za naš osobni rast i za rast naroda važno je shvatiti različitosti u Dharmama ovisno o evolutivnom stadiju. Trebamo biti sposobni razlikovati našu vlastitu Dharmu s pomoću osobina koje pronalazimo u našoj vlastitoj prirodi. Stavimo li pred nepripremljenu dušu uzvišeni ideal koji je neæe pokrenuti, koèimo njezinu evoluciju.

(…) Kažete li èovjeku stvar koja je za njega previsoka, on zna da ste pričali besmislice jer navodili ste ga učiniti nešto za što nema snage. Vaša je glupost pred njega stavljati motive koji ga ne pokreću. (…) Stavite svoju vlastiti ideal onoliko visoko koliko ga možete doseći. Ali ne stavljajte ga na leða svojega brata jer Zakon njegova rasta može biti potpuno drukčiji od vašega Zakona. (…) Naučite što Dharma znači i bit ćete svijetu korisni.

(…) *ISPRAVNO I POGREŠNO*

(…) Razvoj počinje od minerala do biljaka, od biljaka do životinja, od životinja do životinja-ljudi, a od njih do /nebeskog čovjeka/. Ispravno je ono što pomaže kretanje evolucije prema božanskom. Pogrešno je ono što je povlači natrag ili što koči napredovanje. (…) U trenutku kada jasno razlikujemo dva pravca djelovanja, znajuči da je jedan ispravan a drugi pogrešan, činite grijeh odaberete li krivu cestu jer ste protiv Zakona kojega poznajete i priznajete. Čovjek na toj razini čini grijeh jer su njegove želje jake i potiću ga da izabere pogrešan put. Ako slijedi ove želje, pati i dobro je da pati.
U trenutku kada je prisutno znanje o pogrešnom, nastaje također i hotimična degradacija kao posljedica žudnje za impulsom. Iskustvo o pogrešnom potrebno je samo prije nego se pogrešno prepozna kao takvo, s jedinom svrhom - biti prepoznato. Kada se dva pravca otvore pred čovjekom, a njemu se čini da između njih nema moralnih razlika, tada može krenuti bilo kojim od njih ne počinivši pritom grešku. Ali u onom trenutku kada je stvar prepoznata kao pogrešna, izdajemo sami sebe ukoliko dopustimo da životinja u nama nadjača Boga u nama. I to stvara grijeh; to je stanje većine, premda ne i svih grešnika današnjeg vremena.

(…) Dolazimo sada do velikog pitanja odvojenosti ili izoliranosti koje čine suštinu pogrešnoga. Nekada, u prošlosti, odvojenost je bila ispravna. Veliki smjer božanske životne struje podijelio se na mnoštvo.