Često slušamo i čitamo o opasnostima yoge, osobito zloglasne kundalini-yoge. Namjerno izazvano psihotično stanje, koje kod nestabilnih individua može dovesti do stvarne psihoze, opasnost je koju treba shvatiti vrlo ozbiljno.

Toliko je ispravnije, toliko dramatičnije, impresivnije i stoga uvjerljivije, vidjeti da se sve stvari događaju meni, umjesto promatranja kako je uzrokujem njihovo događanje. U stvari, čovjekova životinjska priroda navodi ga da pruža otpor vidjevši sebe kao tvorca svih okolnosti. Stoga su pokušaji te vrste oduvijek bili predmetom tajnih inicijacija, kulminirajući u pravilu figurativnom smrću koja simbolizira temeljitu značajku ove promjene. I zapravo, uputstva dana u Bardo Thödolu, služe da bi se umrloga podsjetilo na iskustva iz njegove inicijacije i na učenja gurua, jer uputstvo u biti nije ništa drugo do inicijacija mrtvih u život u Bardu, baš kao što je inicijacija živih bila priprema za "onaj svijet".

Uostalom, to je bio slučaj sa svim kultovima misterija starih civilizacija još od doba Egipta i eleuzijanskih misterija. No, pri inicijacijama živih "onostrano" nije svijet poslije smrti, već preokret uma u namjerama i gledištima - psihološko "onostrano" - ili u kršćanskom terminu "spas" od okova svijeta i grijeha. Spas je odvajanje i oslobođenje od ranijeg stanja mraka i ne-svjesnosti. Ono vodi do stanja iluminacije i oslobođenosti, do pobjede i nadilaženja svega što je "dato".

Jedini "proces inicijacije" koji je preživio na Zapadu je analiza nesvjesnog koju koriste liječnici u terapeutske svrhe. Ovo prodiranje u bazične slojeve svijesti jest neka vrst racionalne majeutike, u sokratovskom smislu, iznošenje psihičkog sadržaja koji je još uvijek u zametku, sposoban za oblikovanje i nerođen. Izvorno, ovakva terapija imala je oblik frojdovske psihoanalize, koja se uglavnom odnosila na seksualne fantazije.

To je svijet koji odgovara posljednoj razini Barda, nazvan Sidpa Bardo, gdje umrli, kojem nisu pomogla učenja o Čikai i Čönjidl Bardu postaje žrtvom seksualni fantazija, te biva privučen vizijama parova koji imaju snošaj. Naposljetku, on je uhvaćen u maternicu i ponovno se rađa u zemaljskom svijetu.

Frojdovska psihoanaliza, u svim svojim bitnim aspektima, nikada nije prodrla iz iskustva Sidpa Barda; odnosno, bila je nemoćna da se ispetlja iz seksualnih fantazija i sličnih nepomirljivih tendencija koje izazivaju nemir i druga afektivan stanja. No, i pored toga, Freudova teorija je prvi pokušaj Zapadnjaka da s donje strane, iz animalne sfere instinkta, istraže psihičko područje koje u tantričkom lamaizmu odgovara Sidpa Bardu. Sasvim opravdan strah od metafizičkog spriječio je Freuda da prodre u sferu "okultnog".

Mislim stoga, da možemo držati činjenicom da je, uz pomoć psihoanalize, racionalni duh Zapada prodro u ono što bi se moglo nazvati neurozom Sidpa-stanja, i da je tamo zastao zahvaljujući nekritičkoj pretpostavci da je sve psihološko subjektivno i personalno. Čak i na taj način, ovo postignuće je ogroman napredak koji nam je omogućio da napravimo jedan korak iza svjesnog života. To znanje nam, također, sugerira kako da čitamo Bardo Thödol - unazad.

Komparativne religije i mitologija bogati su rudnici arhetipova, baš kao i psihologija snova i psihoze. Zapanjujuće paralele između ovih slika i ideja poslužile su nastanku najneobičnijih teorija o migracijama, pa bi bilo daleko prirodnije misliti na izvanrednu sličnost ljudske psihe u svim vremenima i podnebljima. Arhetipske forme fantazije ustvari nastaju spontanom reprodukcijom, bez obzira na vrijeme i mjesto, i bez ikakvog traga i izravnog prijenosa.

Često slušamo i čitamo o opasnostima joge, osobito zloglasne kundalini-joge. Namjerno izazvano psihotično stanje, koje kod nestabilnih individua može dovesti do stvarne psihoze, opasnost je koju treba shvatiti vrlo ozbiljno. Takve su stvari, doista, opasne i njima se ne treba baviti na naš tipično zapadnjački način. To je igra sa sudbinom koja udara na najdublje korijene ljudskog postojanja i može osloboditi takav val patnji o kakvom zdrava osoba nikada nije ni sanjala. Te patnje odgovaraju paklenim mukama stanja Čönjidl…

Dakle, prijelaz iz Sidpa-stanja u Čönjidl-stanje opasna je promjena ciljeva i namjera svjesnog uma. To je žrtvovanje stabilnosti uma i predavanje potpunoj neizvjesnosti onoga što se mora činiti kaotičnom pobunom fantazmičkih oblika. Kada je Freud skovao frazu prema kojoj je "ego istinsko sjedište strepnje" pokazao je zbiljno duboku intuiciju. Strah od vlastitog žrtvovanja krije se duboko u svakom egu, a taj strah je često tek vrlo nesigurno kontrolirani zahtjev nesvjesnih sila da izbiju u svojoj punoj snazi.

Nitko tko teži jastvu (individualizaciji) nije pošteđen tog opasnog prijelaza, jer ono što osjeća strah također pripada ukupnosti bića - podljudskom ili nadljudskom svijetu psihičkih "dominanti", od kojih se ego prvotno oslobodio uz ogroman napor, a potom tek djelomično, u cilju više ili manje iluzorne slobode. To oslobađanje zacijelo je nužan i herojski čin, ali ne predstavlja ništa trajno: ono je samo kreacija subjekta koji se, da bi našao ispunjenje, mora suočiti s objektom.

Dobro je da postoje takve knjige koje su za svaku namjeru i svaku svrhu "neuporabljive". One su namijenjene onim osobenjacima koji više ne obraćaju previše pažnje na ciljeve, svrhe i značenja današnje "civilizacije".