Psihološki značaj ovog se može razumjeti uzimajući u obzir činjenicu da je svjesno samo dio duhovnog i zbog toga nikad nije sposobno za duhovnu potpunost. Za to je potrebno beskrajno proširenje nesvjesnog.

'Uvod u Zen budizam' D. T. Suzuki

Predgovor, C. G. Jung

(…) Međutim, psihoterapeut koji je ozbiljno zaokupljen ciljem svoje terapije ne može ostati nepokoleban kad vidi čemu teži krajnji rezultat orijentalne metode duhovnog "iscjeljivanja" - to jest "učiniti cijelim". Dobro je poznata činjenica da je ovaj problem ozbiljno zaokupljao najodvažnije umove Istoka više od dvije tisuće godina i da su u tom pogledu razvijene metode i filozofske doktrine koje zasjenjuju sve zapadne pokušaje u istom smjeru.

Naši pokušaji su se, s nekoliko izuzetaka, zaustavili ili na magičnim (misteriozni kultovi, u koje se mora ubrojiti i kršćanstvo) ili intelektualnim (filozofi od Pitagore do Schopenhauera). Samo duhovne tragedije Goetheovog Fausta i Nietzscheovog Zarathustre označuju prvi trag proboja potpunog iskustva (Ganzheitserlebnis) na našu Zapadnu polutku. Još ni danas ne znamo što ovi proizvodi europskog uma koji najviše obećavaju, na kraju i znače, jer su prekriveni materijalnošću i očevidnošću našeg unaprijed određujućeg grčkog duha.

Iako je naš intelekt doveo gotovo do savršenstva sposobnost ptice grabežljivice da opazi i najmanjeg miša s najviših visina, gravitacija zemlje ga sputava i sangskare ga zapliću u svijet zbunjujućih slika ukoliko više ne vreba plijen nego skreće pogled prema unutra da nađe onog koji traži. Da, pada u porođajne muke demonskog rođenja, pritišću ga neznane strahote i opasnosti te prijete opsjenarske tlapnje i zamršeni labirinti. Najstrašnija od svih sudbina prijeti pustolovu - tiha, bezdana samoća u vremenu koje on zove svojim. Tko išta zna o dubokim motivima "remekdjela", kako je Goethe nazvao Fausta, ili o drhtajima "Dionizovog iskustva"? Čovjek mora pročitati Bardo Thödol, Tibetansku knjigu mrtvih, unatrag, kao što sam predložio, kako bi našao istočnjačku paralelu mučenjima i katastrofama zapadnjačkog "načina upuštanja" u cjelovitost. To je važno, a ne dobre namjere, spretno oponašanje ili čak intelektualna akrobatika.

To je ono što se, u aluzijama, u većim ili manjim fragmentima, pojavljuje pred psihoterapeutom koji se oslobodio ishitrenih i kratkovidnih naučnih uvjerenja. Ako je on sluga svojoj kvazi-biološkoj vjeri, tad će uvijek pokušati svesti svoja opažanja na nešto otrcano svakidašnje i pri tom ih dovesti do racionalističkog nazivnika koji je dovoljan samo onom tko je zadovoljan s prividima. Prvi među svim prividima, međutim, je da nešto može nekom biti dovoljno.

Taj privid stoji iza sveg nepodnošljivog i ispred sveg napretka i najteže ga je nadvladati. Nađe li psihoterapeut malo vremena izvan svojih korisnih djelatnosti za malo razmišljanja, ili ako je slučajno prisiljen prozreti svoje vlastite privide, može mu postati jasno kako su šuplja i plitka, kako suprotna životu sva racionalistička reduciranja u susretu s nečim živim što će se razviti. Ako nastavi, uskoro će shvatiti što znači "silovito otvoriti vrata kraj kojih bi se svi rado prošuljali".

Ne želim da se ni u kojim okolnostima misli da time dajem bilo kakve preporuke ili nudim bilo kakve savjete. Ali kad ljudi Zapada počnu govoriti o zenu, smatram svojom dužnošću pokazati Europljaninu gdje je naš ulaz na tu "najdužu od svih cesta" koja vodi u satori, i kojim je teškoćama posut put kojim je gazila samo nekolicina naših najvećih ljudi - kao baklja na visokoj planini, isijavajući u maglovitu budućnost. Bila bi nezdrava pogreška pretpostaviti da se satori ili samadhi mogu naći negdje ispod tih visina. Za potpuno iskustvo sve što je manje ili manje vrijedno od cjeline ne dolazi u obzir. Psihološki značaj ovog se može razumjeti uzimajući u obzir činjenicu da je svjesno samo dio duhovnog i zbog toga nikad nije sposobno za duhovnu potpunost.

Za to je potrebno beskrajno proširenje nesvjesnog. Ovo posljednje, međutim, se ne može ugrabiti vještim formulama niti istjerati poput đavla putem naučnih dogmi, jer nešto poput Sudbine prianja uz njeg - da, ponekad je to sama Sudbina, kao što Faust i Zarathustra vrlo jasno pokazuju. Postignuće potpunosti traži da se koristi cjelina. Ništa manje neće biti dovoljno, stoga ne može biti lakših uvjeta, nikakvih zamjena, nikakvih kompromisa.

S obzirom na to da su i Faust i Zarathustra, iako vrlo cijenjeni, na granici razumljivosti za Europljanina, teško se može očekivati od kultivirane publike koja je tek počela slušati o zatamnjenom svijetu duše da bude sposobna stvoriti prikladnu predodžbu duhovnog stanja čovjeka koji je upravo upao u konfuziju procesa individuacije, termin kojim sam označio "postajanje cijelim" (Ganzwerdung). Ljudi izvlače rječnik patologije, tješe sami sebe s terminologijom "neuroze" i "psihoze", šapuću o "tajni stvaranja" - ali što može stvoriti čovjek koji vjerojatno nije pjesnik? Nesporazum kojeg sam posljednjeg spomenuo je u moderna vremena potakao nemali broj ljudi da sami sebe nazovu "umjetnicima". Kao da "umjetnost" nema nikakve veze sa "sposobnošću"! Ako nemaš ništa za "stvoriti", možda staraš sebe. (…)