Takva je vizija za one samo koji očima Duše gledaju...

Tako je i sa sposobnošću zamjećivanja: u određenim predmetima razabirući Idealni Oblik koji je ograničavao i nadzirao bezobličnu materiju, u prirodi suprostavljenu Ideji, vidjevši na uobičajenim oblicima neki oblik koji se uzdiže iznad njih, u jedinstvo okuplja ono što ostaje djelomično, obuhvaća ga i odnosi unutra, tako da to više nije stvar koja se sastoji od dijelova, i predstavlja ga Idealnom Načelu kao nešto skladno i istovrsno, kao prirodnog prijatelja: radost koja se ovdje pojavljuje nalikuje radosti dobroga čovjeka koji u nekom mladiću otkriva rane znake vrline usklađene sa savršenstvom koje je njegova vlastita duša dosegla…

Ali od ovih ima ranijih i uzvišenijih ljepota. U životu ograničenom osjetilima više nam nije podarena njihova spoznaja, ali ih Duša, ne prihvaćajući pomoću organa, sagledava i objavljuje. Do vizije tih ljepota moramo se uzdići, ostavljajući osjetila na njihovom vlastitom niskom mjestu.

Kao što o materijalom svijetu ne priliči govoriti onima koji ga nikada nisu vidjeli niti spoznali ljupkost njegovu - kao što su to, recimo, ljudi od rođenja slijepi - na isti način o ljepotama plemenitog ponašanja i učenja i sveukupnog poretka moraju šutjeti oni koji nikada nisu marili za takve stvari, niti o sjaju vrline mogu govoriti oni koji nikada nisu spoznali lice Pravde ili Moralne Mudrosti, a čija je ljepota onkraj ljepote večeri ili zore.

Takva je vizija za one samo koji očima Duše gledaju - i toj će se viziji oni obradovati, i preplavit će ih strahopoštovanje i nemir dublji od bilo kojeg drugog nemira, jer sad se kreću u kraljevstvu Istine.
To je duh kojeg Ljepota uvijek mora potaknuti, čuđenje i slatki nemir, čežnja i ljubav i treptaj zanosa. Prema nevidljivom isto se to može osjetiti, kao i prema vidljivome; a Duše to osjećaju, svaka Duša u određenom stupnju, ali one Duše koje su po istini sklonije ovoj uzvišenijoj ljubavi to dublje osjećaju - upravo kao što se svi zanose ljepotama tijela, ali ih ne dodiruje sve jednako, a samo oni koji bolniju ranu osjećaju, poznati su kao Ljubavnici.

Plotin, iz Eneada



ŠTUJ NAJUZVIŠENIJE

Najuzvišenije u svemiru štuj; moć je to o kojoj stvari ovise sve; svjetlost je to koja svekoliki život vodi. Štuj najzvišenije u sebi; jer i to je moć o kojoj stvari ovise sve, i svjetlost koja svekoliki život vodi.
Kopaj unutra. Unutra vrutak je Dobra; uvijek spreman u mjehurićima provaliti, samo ako za njime tragaš.
Vidio si ruku, nogu, ili možda i glavu odvojenu od tijela kako nedaleko leži. Isto je i stanje u koje čovjek sebe dovodi - toliko koliko je u stanju - kad odbija prihvatiti ono što ga je snašlo, kad se usteže pomagati drugima, ili kad traga sâm za sobom. Postao si izopćenik iz jedinstva Prirode, iako si u njoj rođen, tvoja te vlastita ruka od nje odsjekla. Pa ipak, postoji prekrasna jedna mogućnost: a to je tvoja vlastita moć da se ponovo jednom pridružiš Prirodi.

Niti jednom drugom dijelu stvorenoga svijeta Bog nije podario takvu milost: ponovno se vratiti, nakon odvojenosti, i združiti razdvojeno.
Svemiru, sve ono što je u skladu s tobom isto je tako u skladu i sa mnom! Svaka nota tvoga sklada odzvanja u najskrivenijem mome biću. Ništa za mene nije ni prerano ni prekasno, ako je za tebe na vrijeme. Prirodno, sve što tvoja doba donose, za mene je plod. Sve stvari od tebe dolaze; u tebi sve stvari žive i rastu; i tebi se sve vraćaju… Ne trati više vremena raspravljajući o veličajnim dušama i njihovim djelima. I sam postani jedna od njih!

Marko Aurelije, iz Meditacija