Većina onoga što su sve nas učili da treba cijeniti i poštovati ne zaslužuje ništa doli cinizam.

(…) - Oslobođenju od vremena - kazao je. - Oslobođenje od žudnje i hirovitosti. Oslobođenje od osobnosti. - Ali, k vragu - rekao je Pete - vi uvijjek govorite o demokraciji. Ne znači li to poštivanje osobnosti? - Naravno - složio se gospodin Propter. - Poštivanje osobnosti da bi ona sama sebe mogla nadmašiti. Ropstvo i fanatizam pojačavaju opsjednutost vremenom i zlom te samim sobom. Odatle vrijednost demokratskih ustanova i skeptičnog mišljenja.

Što više poštujete osobnost, to su veći njezini izgledi da otkrije kako je svaka osobnost zatvor. Moguće dobro je sve što vam pomaže da izađete iz zatvora. Stvarno dobro nalazi se izvan zatvora, ondje gdje nema vremena, u stanju čiste, nepristrane svijesti.
- Nisam baš osobito jak u apstrakcijama - rekao je mladić. - Dajte neke konkretne primjere. Što je, na primjer sa znanošću? Je li ona dobra?

- Dobra, loša i nepristrana, ovisi o tomme kako se obavlja i s kojom svrhom. Dobra, loša i nepristrana, prije svega, što se tiče samih znanstvenika - kao što i umjetnost i učenost mogu biti dobre, loše ili nepristrane za umjetnika i učenjaka. Dobra ako olakšava oslobođenja; nepristrana ako ne pomaže ali i ne smeta, loša ako intenziviranjem opsjednutosti osobnošću otežava oslobađanje. I, upamti, prividna nesebičnost znanstvenika ili umjetnika nije nužno i istinska sloboda od okova osobnosti. Znanstvenici i umjetnici su ljudi posvećeni onome što maglovito nazivamo ideal. No što je ideal? Ideal je samo projekcija, u ogromnom povećanju, nekog aspekta osobnosti.(…)

str. 121

(…)Drugim riječima, što je priroda osjećaja?
- Ne pitajte mene - kazao je Jeremy odmaahnuvši glavom te šaljivo zbunjeno podigao obrve. - Stvarno ne znam.
Gospodin Propter se nasmiješio. - Znam da ne želite znati - rekao je. - I neću vas pitati. Samo ću navesti činjenice. Osjećaj koji je u pitanju jest neosobno iskustvo vječnog mira. Prema tome, neosobnost, vječnost i mir - to je ono što on znači. Razmotrimo sad osjećaj o kojem je govorio Pete. Sve su to osobni osjećaji, pobuđeni vremenskim situacijama i karakterizirani osjetom uzbuđenja. Intenzifikacija ega unutar svijeta vremena i žudnje - to, eto, znače ti osjećaji.(…)

str. 122

(…)Većina onoga što su sve nas učili da treba cijeniti i poštovati ne zaslužuje ništa doli cinizam. Uzmi samo svoj vlastiti slučaj. Učili su te da štuješ ideale poput rodoljublja, društvene pravde, znanosti, romantične ljubavi. Rekli su ti da su vrline kao što su vjernost, umjerenost, hrabrost i razboritost dobre same po sebi, u svim okolnostima. Uvjeravali su te da je samoprijegor uvijek divan te da su plemeniti osjećaji beziznimno dobri.

A sve je to glupost, sve je to gomila laži koju su ljudi napravili da bi opravdali sebe zato što postojano odbijaju Boga i valjaju se u svojem vlastitom egoizmu. Ako nisi čvrsto i neumorno ciničan prema svečanom blebetanju biskupa, bankara, profesora, političara i svih onih ostalih, izgubljen si. Potpuno izgubljen. Osuđen na vječno zatočeništvo u svojem egu - osuđen na to da budeš osobnost u svijetu osobnosti; a svijet osobnosti je ovaj svijet, svijet pohlepe, i straha, i mržnje, rata, kapitalizma, diktature i ropstva.

Da, moraš biti ciničan. Osobito ciničan prema svim postupcima i osjećajima koje su te naučili da smatraš dobrima. Većina njih nije dobra. Oni su puka zla koja se slučajno smatraju časnima. Ali, na nesreću, časno zlo jednako je loše kao i nečasno. Književnici i farizeji, u krajnjoj analizi, nisu ništa bolji od carinika i grešnika. Dapače, često su mnogo gori. Iz više razloga. Budući da ostali o njima dobro misle, i oni dobro misle sami o sebi; a ništa toliko ne potkrepljuje egoizam nego kad sam o sebi misliš dobro. Zatim, carinici i grešnici su obično tek ljudske životinje, bez dostatne energije ili samonadzora da bi učinili mnogo štete.

Međutim književnici i farizeji posjeduju sve osobine, osim onih jedinih dviju koje vrijede, i dovoljno razboritosti da shvate sve osim prave prirode svijeta. Carinici i grešnici samo bludniče, prežderavaju se i opijaju. Ljudi koji ratuju, ljudi koji svoje drugove svode na roblje, ljudi koji ubijaju, muče i govore laži u ime svojih svetih ciljeva, jednom riječju, stvarno zli ljudi, oni nikad nisu carinici i grešnici, Ne, to su kreposni, ugledni ljudi, plemenitih osjećaja, najboljih umova, najuzvišenijih ideala.(…)