Na sreću, većina nas ne uspijeva se cijelo vrijeme ponašati poput ljudskih bića.

(…) - Pa gdje bismo se onda trebali boriti za dobro?
- Ondje gdje je dobro.
- Ali gdje je ono?

- Na razini ispod ljudske i na razini iznad ljudske. Na životinjskoj razini i na razini… pa, sam odaberi naziv: na razini vječnosti, razini, ako nemaš ništa protiv, Boga; na razini duha - samo što je ovo slučajno jedna od najdvosmislenijih riječi u jeziku. Na nižoj razini dobro postoji kao pravilno funkcioniranje organizma u skladu sa zakonima njegovog vlastitog bića. Na višoj razini postoji u obliku spoznaje svijeta bez želje ili odvratnosti; postoji kao iskustvo vječnosti, kao transcendencija osobnosti, produženje svijesti iznad granica nametnutih egom.

Strogo ljudska djelovanja su ona djelovanja koja onemogućuju očitovanje dobra na onim drugim dvjema razinama. Jer smo mi, zato što smo ljudi, opsjednuti vremenom, strastveno se bavimo svojim osobnostima i onim uvećanim projekcijama svoje osobnosti koje nazivamo svojom politikom, svojim idealima, svojim religijama. A kakvi su rezultati?

Opsjednuti vremenom i svojim egom, uvijek žudimo i brinemo se. No ništa ne škodi normalnom funkcioniranju organizma kao žudnja i hirovitost, kao pohlepa, strah i briga. Izravno ili neizravno većinu naših tjelesnih bolesti i nemoći valja pripisati brizi i žudnji. Brinemo se i žudimo toliko da nas pogode visok tlak, bolest srca , tuberkuloza, čir na želucu, slaba otpornost prema zarazi, neurastenija, seksualne aberacija, ludilo i samoubojstvo.

Sve ostalo niti da ne spominjemo - široko je odmahnuo rukom gospodin Propter. - Žudnja nam čak priječi da dobro vidimo - proslijedio je. - Što se više trudimo da vidimo, to su naše pogreške u akomodaciji ozbiljnije. A isto je i s tjelesnim stanjem: što nas više zabrinjava stvar koju moramo obaviti u najskorijem vremenu, više se sukobljujemo s našim ispravnim tjelesnim stanjem i, prema tome, to nam gore funkcionira cijeli organizam. Jednom riječju, onoliko koliko smo ljudska bića, sami sebi osujećujemo ostvarenje fiziološkog i nagonskog dobra za koje smo kadri kao životinje. I, mutatis mutandi, ista je stvar i u pogledu gornje sfere.

Onoliko koliko smo ljudska bića, sami sebi osujećujemo ostvarenje duhovnog i vječnog dobra za koje smo kadri kao potencijalni stanovnici vječnosti, kao potencijalni uživaoci blažene vizije. Brigom i žudnjom sprečavamo sebi samu mogućnosti transcendencije osobnosti i spoznaje - isprva intelektualne, a onda neposredno iskustvene - istinske prirode svijeta.

Gospodin Propter je na trenutak ušutio a onda nastavio, iznenadno se osmjehnuvši: - Na sreću, većina nas ne uspijeva se cijelo vrijeme ponašati poput ljudskih bića. Zaboravljamo naše bijedno malo ja i one grozne velike projekcije našeg ja u svijetu ideala - zaboravljamo ih i na trenutak zapadamo u neškodljivo životinjstvo. Organizam dobije priliku da funkcionira po svojim vlastitim zakonima; drugim riječima, dobije priliku da ostvari onoliko dobra koliko je kadar. Zato smo toliko zdravi i pametni koliko već jesno. Čak i u velegradovima od pet osoba četiri uspiju proživjeti život a da se ne moraju liječiti u ludnici. Da smo dosljedno ljudi, postotak duševnih bolesnika porastao bi od dvadeset na sto posto.

No, na sreću, većina nas je nesposobna da bude dosljedna - životinja uvijek dođe na svoje. A nekim ljudima prilično često, svima možda povremeno, bljesne nešto svjetla - trenutnih pogleda na prirodu svijeta onakvog kakav je za svijest oslobođenu želje i vremena, svijeta kakav bi mogao biti da se, time što smo svoje vlastite osobnosti, nismo odlučili za nijekanje Boga. Ti nam se bljeskovi javljaju kad smo neoprezni; zatim se žudnja i briga žurno vrate, i svjetlo još jednom zastru naša osobnost i njezini luđački ideali, njezina zločinačka politika i planovi.(…)

str. 145

(…)Činjenica o ljubavi jest to da se ljubav u biti sastoji od nabreknuća i mlohavosti. Zašto onda tu činjenicu ukrašavati nepotrebnim izmišljotinama? Zašto ne biti realističan? Zašto cijelu stvar ne promatrati znanstveno?(…)
str. 165.

(…) - Pa - kazao je gospodin Propter - rekao bih da je to zato što je ljude uvijek više zanimalo da rade i osjećaju nego da razumiju. Uvijek su prezauzeti postizanjem uspjeha u životu i uzbuđenja, onime što "se radi" te štovanjem lokalnih idola - prezauzeti svim tim da bi osjetili bilo kakvu želju za tim da imaju odgovarajući verbalni instrument za razjašnjavanje svojih iskustava.(…)