Na nejasan, smjeran način zamišljamo da je Bog sastavljen od neke vrsti neizmjerno povećane čežnje.

str. 167
(…)Drugim riječima, ili nije imao neposredno iskustvo vječnosti pa nema razloga vjerovati da vječnost postoji, ili pak vjeruje da vječnost postoji, ali se ne može snaći u jeziku kojim o njoj govore oni koji su je iskusili. Povrh toga, kad on sam želi razgovarati o vječnosti - a on to može poželjeti, bilo da svoja iskustva prenosi drugima ili da ih sam bolje shvati, s ljudskog stanovišta - nađe se u dilemi jer ili prizna da je postojeći jezik neprikladan - u kojem slučaju ima dva razumna izbora; da uopće ništa niti ne kaže, ili pak da izmisli za sebe nov i bolji stručni rječnik, račun vječnosti, da tako kažem, specijalnu algebru duhovnog iskustva - a ako ga izmisli nitko tko nije naučio taj jezik neće znati o čemu on to govori.

Toliko o prvom obliku dileme. Drugi oblik rezerviran je za one koji priznaju neprimjerenost postojećeg jezika; ili koji ga i priznaju, ali se nerazumno nadaju da će imati izgleda s instrumentom za koji znaju da je bezvrijedan. Ti će ljudi pisati postojećim jezikom, a njihovo će pisanje zbog toga većina njihovih čitatelja više ili manje potpuno pogrešno razumjeti. Neminovno, jer riječi koje upotrebljavaju ne odgovaraju stvarima o kojima govore. Većinom su to riječi iz jezika svakidašnjeg života… No jezik svakidašnjeg života odnosi se gotovo isključivo na strogo ljudske poslove. Što se zbiva kad riječi izvedene iz jezika iskustva primijenite na ravnini duha, ravnini bezvremenskog iskustva? Očito, stvarate nesporazum; kažete ono što niste kanili.(…)
str. 168

(…) - U redu - odgovorio je ovaj. - Uzmimo najobičniju riječ cjelokupne vjerske književnosti: "ljubav". Ljubav na ljudskoj razini znači - što? Praktički svašta, od majke do markiza de Sadea.(…)
(…) - Mi čak nemamo ni jednostavno grčko razlikovanje između erao i philo, eros i agape. Kod nas je sve samo ljubav; pa bila ona nesebična ili posesivna, bilo to prijateljstvo, ili požuda, ili ubilačko ludilo. Sve je to jednostavno ljubav - ponovio je. - Idiotske li riječi! Čak i na ljudskoj razini beznadno je neodređena. A kad je počneš upotrebljavati u vezi s iskustvima na razini vječnosti, onda je jednostavno pogubna. "Ljubav Božja". "Božja ljubav prema nama". "Svečeva ljubav prema njegovim drugovima".

Što ta riječ označuje u takvim izričajima? I na koji je način povezana s onim što označuje kad se primjenjuje na mladu majku koja doji dijete? Ili s Romeom koji se uspinje u Julijinu ložnicu? Ili s Otelom dok guši Dezdemonu? Ili s istraživačem koji ljubi svoju znanost? Ili s rodoljubom koji je spreman umrijeti za svoju domovinu - umrijeti, a u međuvremenu ubiti, ukrasti, slagati, prevariti, mučiti za nju? Ima li stvarno išta zajedničko između riječi koja stoji u ovim kontekstima i onoga što ona označuje kad se govori, recimo, o Budhinoj ljubavi prema svim bićima koja ćute? Očito, odgovor je: ne, nema. Na ljudskoj razini ta riječ označuje previše različitih stanja svijesti i načina ponašanja. Nesličnih u mnogim pogledima, ali sličnih barem u ovome: sve njih prati emocionalno uzbuđenje i svi oni sadrže element žudnje.

Dok su najkarakterističnije crte iskustva prosvijetljene osobe mirnoća i nesebičnost. Drugim riječima, odsutnost uzbuđenja i odsutnost žudnje.(…)

(…) - Razlike u činjenicama trebale bi biti predstavljene razlikama u jeziku - govorio je gospodin Propter. - Ako nisu, ne možete očekivati da ćete govoriti pametno. Unatoč tome, ustrajni smo u tome da jednu riječ upotrebljavamo zato da označimo posve različite stvari. "Bog je ljubav", velimo. Riječ je ona ista koju upotrebljavamo kad govorimo "biti zaljubljen" ili "ljubiti svoju djecu" ili "nadahnut ljubavlju prema domovini". Susljedno tome, težimo mišljenju da stvar o kojoj govorimo mora biti više ili manje ista. Na nejasan, smjeran način zamišljamo da je Bog sastavljen od neke vrsti neizmjerno povećane čežnje. - Gospodin Propter je odmahnuo glavom. - Stvaranje Boga po našoj vlastitoj slici. To godi našoj taštini, i, naravno, skloniji smo taštini nego razumijevanju. Odatle one jezične zbrke.

Da želimo shvatiti riječ, da želimo o njoj zbiljski promisliti, rekli bismo da smo mi zaljubljeni, ali da je Bog x ljubav. Tako bi ljudi koji nikad iz prve ruke nisu imali neko iskustvo vječnosti barem dobili priliku da intelektualno doznaju da ono što se zbiva na toj razini nije isto što i ono što se zbiva na strogo ljudskoj razini. Imali bi jer bi vidjeli otisnuto da postoji neka razlika između ljubavi i x ljubavi. Odatle proizlazi da bi imali manje isprike od današnjih ljudi da zamišljaju Boga kao slična njima samima, s time što je samo malko ugledniji, a s druge strane, naravno, malo manji. I, naravno, ono što se odnosi na riječ "ljubav", odnosi se i na sve druge riječi uzete iz jezika svakodnevnog života i upotrijebljene za opis duhovnog iskustva. Riječi poput "znanje", "mudrost", "moć", "mir", "radost", "sloboda", "dobro".

One označuju stanovite stvari na ljudskoj razini. Ali ono na što ih pisci prinuđuju da označe kad opisuju događaje na razni vječnosti posve je nešto drugo. Odatle njihova upotreba samo pridonosi većoj zbrci. Njima se svakom čovjeku tek onemogućuje da razabere o čemu je riječ. A morate se samo prisjetiti da riječi iz jezika svakodnevnog života nisu jedina poteškoća. Ljudi koji pišu o iskustvima na razini vječnosti služe se i stručnim izrazima posuđenima iz različitih filozofskih sustava.

- Nije li to vaša algebra duhovnog iskustva? - rekao je Pete. - Nije li to onaj specijalni znanstveni jezik o kojemu ste govorili?