Ludost se, na primjer, sastoji od toga da čovjek sebe zamišlja kao dušu, jedinstvenu i trajnu ljudsku bit.

- To je pokušaj prema jednoj takvoj algeebri - odgovorio je gospodin Propter. - No, na žalost, vrlo neuspješan pokušaj. Neuspješan zato jer je ta osobita algebra izvedena iz jezika metafizike - loše metafizike, usput. Oni koji ga upotrebljavaju upuštaju se, htjeli to oni ili ne, u objašnjenje činjenica baš kao i u opis. Objašnjenje stvarnih činjenica terminima metafizičkih entiteta, postojanje kojih je posve hipotetično i koje se može dokazati. Drugim riječima, činjenice opisuju terminima izmišljotina mašte; znano objašnjavaju terminima neznanoga.

Uzmite nekoliko primjera. Evo jednoga, "ekstaza". To je stručni termin koji se odnosi na sposobnost duše da stane izvan tijela - a, naravno, k tome se podrazumijeva da znamo što je duša i u kakvom je ona odnosu s tijelom i ostatkom svemira. Ili, uzmimo drugi primjer, stručni termin koji je bitan za katoličku teoriju misticizma: "infuzna kontemplacija". Ovdje je implikacija ta da nam netko izvana ulijeva u um stanovita psihološka iskustva. Slijedeća je implikacija da znamo tko je taj netko. Pa promislite samo o "jedinstvu s Bogom". Što to znači, ovisi o govornikovu odgoju.

Može značiti "jedinstvo s osobnim božanstvom pravovjernog kršćanstva". Može značiti i ono što je vjerojatno značilo, recimo Eckhartu - "jedinstvo s neosobnom naravi Božjom, Bog pravovjerja koje je jedan aspekt i osobito ograničenje". Slično tome, da ste Indijac, moglo bi značiti "jedinstvo s Isvarom", ili "jedinstvo s Brahmom".

U svakom slučaju, termin podrazumijeva prethodno poznavanje prirode stvari, koje su ili potpuno nespoznatljive, ili se, u najboljem slučaju, mogu pretpostaviti iz naravi iskustava koje bi termin trebao opisati. Evo, dakle - zaključio je gospodin Propter - stigli ste do kraja druge dileme, kraja na kojem se svi oni koji upotrebljavaju tekući vjerski rječnik da bi opisali svoja iskustva na razini vječnosti neminovno nasuču.(…)

str. 172

(…) - Žao mi je što vas moram razočarati - rekao je. - ali, na žalost, postoji izlaz iz dileme. Pravi izlaz. Možete sami iskustvom iz prve ruke otkriti što on za vas znači. Isto onako kao što možete otkriti kako izgleda El Grecovo "Raspeće svetog Petra", samo ako uđete u lift i popnete se u predvorje. Samo što u ovom slučaju, bojim se, nema lifta. Morate se popeti vlastitim nogama. I ne zavaravajte se - dodao je okrećući se Peteu - Ima strašno mnogo stuba.(…)

str. 273, 274, 275

(…)Ludost se, na primjer, sastoji od toga da čovjek sebe zamišlja kao dušu, jedinstvenu i trajnu ljudsku bit. Ali između životinje ispod i duha iznad, na ljudskoj razini ne postoji ništa osim roja grupiranih nagona, osjećaja i predodžbi, roja koji se okupio slučajnošću nasljeđa i jezika; roja neskladnih i često protuslovnih misli i želja. Sjećanje i tijelo koje se polako mijenja tvore neku vrst prostorno-vremenskog kaveza u koji je roj obuhvaćen. Govoriti o tome kao o jedinstvenoj i trajnoj "duši" jest ludost. Na strogo ljudskoj razini ne postoji nešto takvo kao što je duša. Zvijezda misli, uređenja osjećaja, obrasci želja.

Svako od ovoga izgradila je i strogo uvjetovala priroda njihovog slučajnog početka. Naše su "duše" tako malo "mi" da ne možemo oblikovati čak ni najdalju predodžbu o tome kako bismo "mi" reagirali prema svemiru kad bismo bili neupućeni u jezik općenito, ili čak i u svoj vlastiti posebni jezik.

Priroda naših "duša" i svijeta koji one nastavaju bila bi potpuno različita od ove kakva jest da nikad nismo naučili govoriti ili da smo, umjesto engleskog, naučili govoriti eskimski jezik. Ludost se, između ostalog, sastoji zamišljanja da naša "duša" postoji neovisno o jeziku kojemu su nas naučile naše dadilje.

Svaki psihološki uzorak je determiniran; i unutar kaveza od mesa i sjećanja, cjelokupni roj takvih uzoraka nije nimalo slobodniji od svojih članova. Govoriti o slobodi u vezi s postupcima koji su u zbilji determinirani jest ludost. Na strogo ljudskoj razini ni jedan postupak nije slobodan. Svojim ludim odbijanjem da priznaju činjenice onakvima kakve jesu, muškarci i žene sami sebe osuđuju na to da im želje ostanu uzaludne, a životi izopačeni ili ugasli. Ništa manje od gradova i naroda kojih su članovi, muškarci i žene neprestano padaju, neprestano razaraju ono što su sagradili i što grade.

Ali dok gradovi i narodi potpadaju pod zakone koji stupaju na snagu kad god se radi o velikim brojevima, s pojedincima nije tako. Ili, bolje, ne treba biti tako; jer premda u stvarnosti najveći broj pojedinaca dopušta sebi da se potčini ovim zakonima, nema nikakve nužde da to učine. Jer nema nikakve nužde da ostanu isključivo na ljudskoj razini bivstva. U njihovoj je moći da s razine Božje odsutnosti prijeđu na razinu Božje prisutnosti. Svaki član psihološkog roja je determiniran; a tako je i s vladanjem ukupnog roja. Ali izvan roja, a ipak sadržavajući ga i prožimljući, leži vječnost, spremna i u očekivanju da se iskusi.

Ali ako se vječnost treba iskusiti unutar vremenskog i prostornog kaveza bilo kojeg pojedinačnog ljudskog bića, roj koji nazivamo "dušom" mora se dobrovoljno odreći mahnitosti svoje aktivnosti, mora napraviti mjesto, tako reći, za drugu bezvremensku svijest, mora šutjeti da pruži mogućnost pojavljivanja još dublje šutnje. Bog je potpuno prisutan samo u potpunoj odsutnosti onoga što nazivamo svojom ljudskom prirodom. Nikakva željezna nužda ne osuđuje pojedinca na beskorisno mučenje zbog toga što je samo čovjek. Čak i roj koji zovemo dušom ima u svojoj moći to da privremeno zaustavi svoju mahnitu aktivnost, da se izdvoji, barem na trenutak, kako bi, barem na trenutak, Bog mogao biti prisutan.

Ali neka se vječnost iskusi, neka Bog bude dovoljno često prisutan u odsutnosti ljudskih želja, osjećaja i zaokupljenosti: ishod će biti preobrazba života koji se mora živjeti, u međuvremenu, na ljudskoj razini. Čak je i roj naših strasti i stavova prijemljiv na ljepotu vječnosti; a budući da je prijemljiv, postaje nezadovoljan svojom vlastitom ružnoćom; a budući da je nezadovoljan, nastoji se promijeniti.