U jeziku plutamo poput santi - četiri petine pod površinom, a samo jednom petinom stršimo u otvoren uzduh neposrednog, nelingvističkog iskustva.

Kaos ustupa mjesto redu - ne samo - voljnom, posve ljudskom redu koji proizlazi iz potčinjavanja roja nekom luđačkom "idealu", nego redu koji odražava stvaran red svijeta. Ropstvo ustupa mjesto slobodi - jer izbor više ne diktiraju slučajna zbivanja iz ranije povijesti - nego se ono stvara teleološki i u svjetlu izravna uvida u prirodu stvari. Silovitost i puka inercija ustupaju mjesto miru - jer je silovitost manična, a inercija depresivna faza one ciklične ludosti koja se sastoji od shvaćanja ega i njegovih društvenih projekcija kao stvarnih bitnosti. Mir je nepomućeno djelovanje koje izvire iz znanja da su naše "duše" nestvarne, a njihove tvorevine lude, da su sva bića potencijalno ujedinjena u vječnosti. Sućut je aspekt mira i rezultat istog čina znanja.(…)

str. 285

(…)Na ljudskoj razini ljudi žive u neznanju, žudnji i strahu. Neznanje, žudnja i strah imaju za posljedicu poneko prolazno zadovoljstvo, mnoge trajne nedaće, krajnju frustraciju. Priroda liječenja je očita; teškoće na putu njegove provedbe gotovo su nesavladive. Moramo izabrati između gotovo nesavladivih teškoća s jedne strane i potpuno sigurnih nedaća i frustracije s druge. U međuvremenu opća hipoteza ostaje kao intelektualni ključ povijesti.(…)

str. 286

(…)Neobično je koliko se cijela kakvoća našeg bića može promijeniti mijenjanjem riječi kojima mislimo i kojima govorimo o njemu. U jeziku plutamo poput santi - četiri petine pod površinom, a samo jednom petinom stršimo u otvoren uzduh neposrednog, nelingvističkog iskustva.(…)

str. 287

(…) - Ima neke besmislenosti u iznenadnoj i preranoj smrti - rekao je naposljetku Jeremy. - Neke osobito silne irelevancije…
- Osobito silne? - upitao je gospodin Propter. - Ne, ne bih tako rekao. Nije nimalo irelevantnija od bilo kojeg drugog ljudskog događaja. Ako se čini irelevantnijom, to je samo zbog toga što od svih mogućih događaja prerana smrt najnapadnije strši iz sklada kakvim sami sebe zamišljamo.
- Što time mislite? - upitao je Jeremy.

Gospodin Propter se osmjehnuo. - Mislim ono što pretpostavljam da vi mislite - odgovorio je. - Ako neka stvar izgleda irelevantno, mora postojati nešto čemu je irelevantna. U ovom slučaju to je naša zamisao o tome što smo mi. O sebi mislimo kao o slobodnim bićima s nekom svrhom. Ali svako malo događaju nam se stvari koje su nezdružive s ovom zamisli. O njima govorimo kao o slučajevima; zovemo ih besmislenim i irelevantnima. Ali kojim mi to kriterijem prosuđujemo? Kriterij je slika koju sami o sebi slikamo u svojoj mašti - vrlo laskav portret slobodne duše koja stvaralački odabire i koja je gospodar svoje sudbine. Na žalost, slika nema nikakve sličnosti s običnom ljudskom stvarnošću.

To je slika onoga što bismo mi htjeli biti, onoga, u stvari, što bismo mogli postati kad bismo se potrudili. Za biće koje je zapravo rob okolnosti nema ničeg irelevantnog u preranoj smrti. To je vrsta događaja karakteristična za svemir u kojem stvarno živi - premda ne, naravno, za svemir u kojem on glupavo zamišlja da živi. Slučaj je sudar niza događaja na razini slobode. Zamišljamo da nam je život pun slučajeva, jer zamišljamo da svoja ljudska bića živimo na razini slobode. A zapravo nije tako. Većina nas živi na mehaničkoj razini, gdje se slučajevi događaju u skladu sa zakonima velikih brojeva. Stvari koje zovemo slučajnima i irelevantnima pripadaju samoj srži svijeta u kojem odabiremo da živimo.(…)