|
 C.
G. Jung
PSIHOLOGIJA I ALKEMIJA
UVOD
Za znalca analitičke psihologije suvišne su uvodne napomene
o sadržaju sljedećih istraživanja. Ali, čitatelj koji ne pripada
struci i nepripravan se sučeljava s ovom knjigom, zasigurno
je potrebit nekoliko uvodnih objašnjenja. Pojam proces individuacije,
s jedne strane, i alkemija, s druge strane, stvari su koje se
čine veoma udaljenim jedna od druge, tako te uobrazilja isprvice
ne uzmaže zamisliti most između njih. Tomu čitatelju dugujem
razjašnjenje, tim prije što sam prilikom objavljivanja svojih
predavanja stekao neka iskustva koja upućuju na stanovitu zbunjenost
mojih kritičara.
Ono što imam iznijeti o biću ljudske duše
poglavito su opažanja na ljudima. Tim se opažanjima predbacuje
kako govore o nepoznatim, odnosno, teško pristupačnim iskustvima.
Čudnovata je činjenica, na koju se neprestance nailazi, da ama
baš svatko, pa i najnemjerodavniji nestručnjak, vjeruje kako
o psihologiji zna sve, kao da je psiha upravo ono područje koje
uživa sveopće poznavanje. Ali svaki će se zbiljski poznavatelj
ljudske duše složiti sa mnom ako kažem, da ona pripada najtamnijim
i najtajnovitijim stvarima s kojim se naše iskustvo susreće.
(…)
U analitičkom procesu, to jest u dijalektičkom razračunavanju
između svijesti i nesvjesnoga, postoji razvoj, napredovanje
k cilju ili završetku, i teško odgonetljiva narav tog razvoja
zaokupljala me godinama.
(…)
Ali, kao što pokazuje iskustvo, postoji
velik broj pacijenata u kojih vanjsko okončanje rada s liječnikom
nipošto ne označuje i završetak analitičkog procesa. Razračunavanje
s nesvjesnim naprotiv se nastavlja i to u sličnom smislu kao
i u onih što nisu odustali od rada s liječnikom. Katkad se s
takvim pacijentima opet susrećemo nakon niza godina, i tada
se zamjećuje često značajna povijest njihovih daljnjih preobrazba.
Takva iskustva isprvice su osnažila moju pretpostavku da u duši
postoji k cilju upravljen proces, tako reći neovisan o vanjskim
uvjetima, i oslobodila me bojazni kako bih i sam mogao biti
jedinim uzrokom nepravog (te stoga možda protunaravnog) psihičkog
zbivanja.
(…)
Ali pravi put do cjelovitosti sastoji
se - na žalost - iz sudbinskih zaobilazaka i stranputica. To
je longissima via, ne ravna već vijugava crta što povezuje opreke,
podsjećajući na putokazni caduceus (Merkurov glasnički štap),
stazu koja labirintska isprepletenost ispunjuje strahom. Tim
putem ozbiljuju se ona iskustva koja se rado označavaju kao
"teško pristupačna". Njihova nepristupačnost počiva na tome
što su skupocjena: ona zahtijevaju nešto čega se ljudi najviše
plaše, naime, cjelovitost, o kojoj se doduše neprestance govori
i o kojoj se beskonačno može raspredati, koja se, međutim, u
zbiljnosti života zaobilazi u najvećem luku. Beskrajno je omiljena
praksa "psihologije pretinaca", gdje jedan pretinac ne zna što
se nalazi u drugomu.
Bojim
se da su za takvo stanje stvari odgovorni ne samo nesvjesnost
i nemoć pojedinca već i opći duševni odgoj Europljanina. Taj
je odgoj ne samo u nadležnosti već i u naravi vladajućih religija;
jer samo te, prije svih racionalističkih sustava, odnose se
jednako na vanjskoga i unutrašnjeg čovjeka. Kršćanstvu se može
predbaciti spor razvoj, želi li se opravdati vlastita nedostatnost.
Ne želim počiniti pogrešku pripisujući religiji ono za što je
u prvome redu odgovorna ljudska nespretnost. Stoga ne govorim
o najdubljem i najboljem razumijeću kršćanstva, već o površnosti
i kobnom neshvaćanju, što svi zamjećuju.
Imitatio
Christi (Oponašanje, nasljedovanje Krista), to jest zahtjev
da se slijedi uzor i postane sličan njemu, trebao bi težiti
razvoju i uzdignuću vlastita unutrašnjeg čovjeka, ali ga površni
vjernik, sklon gotovim obrascima, pretvara u izvanjski predmet
obožavanja, koji upravo zbog tog štovanje ne uzmaže zahvatiti
u dubinu duše, kako bi je preinačio u cjelovitost primjerenu
uzoru. Tako božanski posrednik stoji kao slika vani, dok čovjek
ostaje fragmentom, netaknut u svojoj najdubljoj naravi.
Krist
se, dapače, može oponašati do same stigmatizacije, a da se oponašatelj
nimalo ne približi uzoru i njegovu značenju. Jer nije posrijedi
puko oponašanje koje čovjeka ostavlja nepromijenjenim i stoga
tek umjetnom tvorevinom. (…)
Pogrešno poimanje samo izvanjskoga nasljedovanja Krista (imitatio
Christi) pojačano je europskom predrasudom po kojoj se zapadnjačko
mnijenje razlikuje od istočnjačkoga.
Zapadnjaka
je očaralo "deset tisuća stvari"; on vidi samo pojedinačno,
posve je podložan svojemu "ja" i stvarima, nije svjestan duboka
korijena svega postojećega. Istočnjak, usuprot tome, doživljava
svijet pojedinačnih stvari, pa i sebe sama, kao san i svojim
je bićem ukorijenjen u pra-tlu, što ga privlači toliko snažno
te je njegova povezanost sa svijetom ograničena u često neshvatljivoj
mjeri. Zapadnjački stav, sa svojim isticanjem predmeta, sklon
je ostaviti "uzor" Krista u njegovu predmetnome obliku, lišavajući
ga tako njegove tajnovite veze s unutrašnjim čovjekom. (…)
Uzor Krist preuzeo je na sebe grijehe svijeta. Ali ako je taj
uzor posve vani, onda je i grijeh pojedinca vani, te je tako
taj pojedinac fragmentom više no ikad, budući da mu površno
nerazumijevanje pruža lagodan način da svoje grijehe doslovce
"prebaci na Krista" i tako izbjegne dubljoj odgovornosti, što
je protivno duhu kršćanstva. (…) Ako su najveća vrijednost (Krist)
i najveća nevrijednost (grijeh) vani, duša je ispražnjena: nedostaje
joj ono najdublje i najviše. Istočnjačko (posebice indijsko)
mnijenje je drukčije: sve najviše i najdublje jest u transcendentalnome
subjektu. Time se neizmjerno povećava značenje atman-a, sebstva
(jastva). U zapadnjaka, međutim, vrijednost sebstva pada na
ništicu. Odatle proizlazi opće potcjenjivanje duše na Zapadu.
(…)
|
|
