Duhovna dobra Isključivo religiozna projekcija može dušu lišiti njezinih vrijednosti te se ona uslijed inanicije ne uzmaže više dalje razvijati i ostaje u nesvjesnu stanju.

      ,  

Isključivo religiozna projekcija može dušu lišiti njezinih vrijednosti te se ona uslijed inanicije ne uzmaže više dalje razvijati i ostaje u nesvjesnu stanju. Istodobno ona upada u zabludu da uzrok svih nedaća leži vani, i ljudi se više uopće ne pitaju kako i gdje su i sami tome pridonijeli. Duša im se čini toliko beznačajnom te je jedva drže sposobnom za zlo, a kamoli za dobro.

Ali ako duša više nema nikakvu ulogu, vjerski se život zaustavlja na izvanjskosti i nebitnim tričarijama. Kako god zamišljali odnošaj Boga i duše - jedno je sigurno: duša ne može biti nikakvo samo, već ima dostojanstvo bića kojemu je podarena sposobnost odnošaja prema božanstvu. Pa kad bi to dio i samo odnošaj kapi prema mogu; ni mora ne bi bilo bez mnoštva kapi. Dogmatski utvrđena besmrtnost duše uzdiže je iznad prolaznosti tjelesnog čovjeka i čini je sudionikom nekoga nadnaravnog svojstva. Time ona po značenju mnogostruko nadmašuje svjesnoga smrtnika, tako da kršćanin zapravo ne bi smio gledati na dušu kao na nekakvo "samo". (…)

Svaki je arhetip podoban za beskrajan razvoj i beskrajnu diferencijaciju. Stoga je moguće da on bude više ili manje razvijen. U izvanjskom religijskom obliku, gdje je važan samo vanjski lik (gdje je, dakle, posrijedi više ili manje potpuna projekcija) arhetip je istovjetan s vanjskim predodžbama, ali ostaje nesvjestan kao duševni čimbenik. Kada projicirana slika u tolikoj mjeri zamijeni nesvjestan sadržaj, on nema sudioništva u svijesti, niti utjecaja na nju. Time on mnogo gubi na vlastitom životu, jer je zapriječen u onom njemu naravskome oblikovanju svijesti, štoviše: ostaje nepromijenjen u svojem prvotnom obliku, jer u nesvjesnome se ništa ne mijenja.

Od određene točke on čak naginje vraćanju na niže i arhaičkije stupnjeve. Stoga se može dogoditi da kršćanin, koji doduše vjeruje u sve svete likove, u najskrovitijem dijelu duše ostane nerazvijen i nepromijenjen, jer je sav njegov Bog "vani" i on ga ne doživljava u duši. (…) Treba shvatiti da mysterium magnum (veliko otajstvo) ne postoji samo po sebi, već je poglavito stvoreno u čovječjoj duši. Onaj tko to ne zna iz iskustva, može biti veleučeni teolog; o religiji, međutim, nema pojma, a još manje o odgoju ljudi.

(…) Predbacuju mi "apoteozu duše". To nisam učinio ja - već sam Bog! Ja duši nisam pripjevao religioznu funkciju, već sam iznio činjenice koje dokazuju da je duša naturaliter religiosa (po naravni religiozna), to jest posjeduje religioznu funkciju: niti sam izmislio ili joj pridao tu funkciju, već je stvara ona sama bez ičijih mišljenja ili naputaka. U upravo tragičnoj zabludi ti teolozi ne uviđaju kako se time ne dokazuje postojanje svjetla, već postojanje slijepaca koji ne znaju kako bi i njihove oči mogle štogod vidjeti. Valjalo bi, napokon, primijetiti kako ne koristi hvaliti i propovijedati svjetlo ako ga nitko ne može vidjeti.

Usuprot tome, bilo bi nužno naučiti ljude umijeću gledanja. Bjelodano jest da je odveć mnogo onih što su nesposobni uspostaviti vezu između svetih likova i vlastite duše; oni, naime, ne uzmažu vidjeti kako u njihovu vlastitom nesvjesnom biću drijemaju sukladne slike te u kolikoj su one mjeri takve. Da bi to unutrašnje viđenje bilo moguće, valja utrti put sposobnosti gledanja. Kako to postići bez psihologije, to jest, bez dodira s dušom, meni je priznajem nedokučivo.

(…) Nadležnost psihologije kao iskustvene znanosti ide samo dotle da utvrdi smije li se ili ne pronađen tip u duši označiti primjerice - na temelju poredbena istraživanja - kao "slika Božja". O mogućem postojanju Boga nije time rečeno ni štogod potvrdno ni odrično, isto tako kao što ni arhetip "junaka" ne utvrđuje postojanje junaka.

Ako, dakle, moje psihološko istraživanje dokazuje postojanje stanovitih psihičkih tipova i njihovu podudarnost s poznatim religioznim predodžbama, pružena je time mogućnost pristupa onim "iskustljivim" sadržajima koji bjelodano i neporecivo tvore empirijski shvatljivu osnovu religioznog iskustva. (…)

(…) Paradoks, začudo, pripada najvišemu duhovnom dobru; dok je jednoznačnost znak slaboće. Stoga religija iznutra osiromašuje kada gubi ili slabi svoje paradokse; dočim je povećanje protuslovlja obogaćuje, jer samo protuslovlja uzmažu približno obuhvatiti punoću života, dok su jednoznačnost i neprotuslovnost jednostrane i stoga nepodobne da bi izrazile ono što je nepojmljivo.

Ne posjeduje svatko duhovnu snagu jednog Tertulijana, koji očigledno ne samo što je mogao podnijeti protuslovnost već ona za njega predstavlja čak najvišu religioznu izvjesnost. Prevelik broj duhovnih nemoćnika čini protuslovnost pogibeljnom. Dokle god se ona, neispitana, smatra nedvojbenom činjenicom i uobičajenim oblikom života, paradoksalnost je neopasna.

Kad bi se, međutim, nedostatno razvijenu umu (koji, kao što je poznato, uvijek drži najviše do sebe) prohtjelo učiniti paradoksalnost neke vjerske izjave predmetom svojega koliko ozbiljnog toliko i nemoćnog razmišljanja, taj bi ubrzo udario u ikonoklastički porugljiv smijeh, upirući prstom u svima razotkrivenu "inepciju" (nepriličnost, ludorija) misterija.

Počev od francuskog prosvjetiteljstva stvari su naglo prošle nizbrdice; jer kada se taj patuljasti um, što ne podnosi nikakva protuslovlja, jednom probudi, nikakva ga propovijed više ne može prigušiti. Tada se javlja nova zadaća: podići postepeno taj još nerazvijen um na viši stupanj i povećati broj onih koji bar mogu naslutiti opseg protuslovne istine.

Ako to nije moguće, duhovni se prilaz kršćanstvu može smatrati zatrpanim. Naprosto se više ne shvaća što bi mogla značiti protuslovlja dogmi, i što je izvanjskije njihovo poimanje, to se više čovjek sučeljava s njihovim iracionalnim obličjem te one na kraju uopće bivaju zastarjele kao osebujni ostaci prošlosti. Dotičniku je nedokučivo u kolikoj mjeri taj razvoj znači duhovni gubitka, kojeg se opseg teško može procijeniti, jer on svete slike nikada nije doživio kao vlastiti unutrašnji posjed i nikad nije znao za njihovu srodnost s vlastitim duševnim ustrojstvom. (…)