OTVOREN SUKOB

Bilo bi zacijelo ispravnije shvatiti otvoren sukob kao simptom psihičkoga stanja zapadnjaka i žaliti što ne uzmaže upiti u sebe cijeli opseg kršćanskoga simbola.

(…) Uopće je nemoguće zamisliti postojanje bilo kojega određenog lika koji bi izrazio arhetipsku neodređenost. To me je potaknulo da sukladnom arhetipu dadem psihološki naziv sebstvo (Selbst), pojam što je s jedne strane dostatno određen da bi prenio bivstvo ljudske cjelovitosti, a s druge strane dostatno neodređen da bi izrazio neopisivost i neodredljivost cjeline.

Te protuslovne osobine pojam odgovaraju činjenici da se cjelina jednim dijelom sastoji iz svjesnoga, a drugim dijelom iz nesvjesnoga čovjeka.

Ali granice i odredbe ovoga posljednjeg ne mogu se naznačiti. Stoga se "sebstvo" u znanstvenoj jezičnoj uporabi ne odnosi ni na Krista ni na Buddhu, već na sveukupnost sukladnih likova, a svaki od likova simbol je sebstva. (…)

Arhetip, koji se istraživanje nesvjesnog približio svijesti, sučeljava stoga pojedinca s bezdanom oprečnošću čovječje naravi te je tomu omogućen najneposredniji doživljaj svjetla i tame, Krista i đavla. (…)

Pritom treba voditi računa o čimbenicima koji se ne mogu nadzirati. Doživljaj opreke nema ništa zajedničkog ni s razumskim razumijećem ni s uživljavanjem. On bi se prije mogao nazvati usudom. Takav doživljaj može jednima dokazivati Kristovu, a drugima Buddhinu istinu, i to do krajnje očevidnosti.

(…) svi mi trebali bismo biti "s Kristom raspeti", to jest, lebdjeti u ćudorednoj patnji koja odgovara istinskome raspeću. U praksi to je, prvo, samo približno moguće, a onda, toliko nepodnošljivo i protivno životu, te običan čovjek samo povremeno, što je moguće rjeđe, može sebi priuštiti dospijeće u takvo stanje. Jer kako bi, pored tolike patnje, još uzmogao biti običnim! (…)

Poznato je od davnina da su neparni brojevi, ne samo u nas na Zapadu već i u Kini, muški, dok su parni brojevi ženski. Time je Trojstvo izrazito muško božanstvo, s kojim Kristova dvospolnost, te poseban položaj i štovanje Bogorodice, nisu posve sukladni.
Tom tvrdnjom, koja će se čitatelju možda pričiniti čudnom, dolazimo do središnjeg aksioma alkemije, naime, do rečenice Marije Proročice: "Jedno postaje dva, dva postaje tri, a iz trećega postaje jedno kao četvrto."

Kao što se vidi već iz naslova, ova se knjiga bavi psihološkim značenjem alkemije, dakle, problemom koji je, osim nešto malo iznimaka, dosad izmaknuo znanstvenu istraživanju. (…) Alkemija, naime, tvori nešto kao podzemnu struju spram kršćanstva, koje vlada površinom. Prema njemu ona se odnosi kao san prema svijesti, i kao što san naknađuje sukobe svijesti, tako alkemija nastoji popuniti praznine koje je kršćanska napetost među oprekama ostavila otvorenima.

(…) Povijesna mijena svjetske svijesti prema "muškoj" strani, kompenzirana je isprvice podzemnom ženskom naravi nesvjesnog. (…) U naravi, opreke se traže - les extremes se touchent (krajnosti se dodiruju) - i tako je u nesvjesnom, posebice u arhetipu jednoće, sebstvu. U njemu su, kao i u božanstvu, ukinute opreke. Ali s očitovanjem nesvjesnoga počinje njegov rascjep, kao kod stvaranja; jer svaki je čin osvješćivanja stvaralački čin, i iz toga psihološkog iskustva potječu raznoliko kozmogonijski simboli.

(…) Bilo bi zacijelo ispravnije shvatiti otvoren sukob kao simptom psihičkoga stanja zapadnjaka i žaliti što ne uzmaže upiti u sebe cijeli opseg kršćanskoga simbola. Kao liječnik ne mogu u tom pogledu postavljati nikakve zahtjeve pacijentu; a nedostaju mi i milosrdna sredstva crkve. Stoga sam sučeljen sa zadaćom, kročiti jedinim meni mogućim putem, naime, dovesti u svijest arhetipske slike, koje u stanovitu smislu odgovaraju dogmatskim predodžbama.

(…) O njegovim konačnim odlukama nemam pravo prosuđivati zbog toga što znam iz iskustva da nikakva prisila, bio to blag naputak, nagovor ili neki drugi sličan način, ne dovode na kraju ni do čega osim do sprečavanja najvišega i presudnoga doživljaja, to jest, da pacijent bude sam sa svojim sebstvom, ili kako se već nazivala objektivnost duše. On mora biti sam kako bi saznao što ga nosi, kad se on sam više ne može nositi.

Samo mu to iskustvo pruža nerazorivu osnovu.
Ovu nimalo laku zadaću s najvećim bih zadovoljstvom u svako doba prepustio bogoslovu, kad mnogi od mojih pacijenata ne bi dolazili upravo od bogoslova. (…) Budući da im nikakvo vanjsko prihvatište ne koristi, moraju ga naposljetku pronaći u sebi, što je - priznajem - najmanje vjerojatno sa stajališta razbora, ali potpunoma moguće sa stajališta nesvjesnoga. To je vidljivo iz arhetipa "priprosta podrijetla Izbaviteljeva".

Put prema cilju isprvice je kaotična i nedogledan, i tek postepeno množe se znaci upravljenosti cilju. Put nije pravocrtan, već se čini kružnim. Točnije upoznavanje pokazuje da je riječ o zavojnici: motivi sna neprestance se, u stanovitim razmacima, vraćaju određenim oblicima koji po svojim značajkama tvore središte. Zapravo je tu posrijedi središnja točka ili raspored oko središta, koji se mogu pojaviti već u prvi snovima. Snovi kao očitovanja nesvjesnih zbivanja kruže ili obilaze oko sredine, približavajući joj se u sve jasnijim i opsežnijim prošircima.

(…)
Prvo od istraživanja koja slijede bavi se nizom snova, koji sadrže brojne simbole sredine, odnosno, cilja. Razvoj tih simbola tako reći je istoznačan s procesom iscjeljenja. Središte, odnosno, cilj imaju dakle - u pravom smislu riječi - značenje spasenja. Sami snovi opravdavaju takvo nazivlje; jer ovi su toliko povezani s vjerskim pojavama da su neki od njih postali i predmetom moje rasprave "Psihologija i religija". Mislim da nema nikakve dvojbe kako se u tim zbivanjima radi o vjerotvornim arhetipovima. Bez obzira na to što je inače vjera - njezin iskustveno spoznatljiv, psihički dio nedvojbeno je sadržan u takvim očitovanjima nesvjesnog.

(…) U drugom dijelu, čitatelj će posebice zamijetiti činjenicu da postoje obilne veze između simbolike pojedinačnih snova i srednjevjekovne alkemije.

(…) Treći dio sadrži uvod u simboliku alkemije i njezinu vezu s kršćanstvom i gnosticizmom. Kao puki uvod, naravno da je daleko udaljen od potpuna prikaza ovoga složenog i mračnog područja - u stvari, tu se ponajvećma radi o paraleli Krist - lapis. Ta paralela svakako daje povode za usporedbu ciljnih predodžaba opus-a alchymicuma-a (alkemijsko djelo) sa središnjim kršćanskim predodžbama; jer jedne i druge od najvećeg su značenja za poimanje i tumačenje slika što se javljaju u snovima, te za njihovo psihološko djelovanje. (…)

Mnogi su alkemičari alegorijskom obliku nedvojbeno davali toliku prednost te su nepokolebljivo vjerovali kako imaju posla s kemijskim tijelima. Ali bi uvijek bilo pojedinaca koji su u laboratorijskom radu vodili računa o simbolu i njegovu psihičkom djelovanju. Njihovi zapisi pokazuju da su bili svjesni toga psihičkog djelovanja u tolikoj mjeri te su naivne zlatotvorce izvrgavali ruglu kao lažljivce, varalice i nasamarenike. Svoje su stajalište objavljivali rečenicama kao "aurum nostrum non est aurum vulgi" (naše zlato nije zlato svjetinje).

(…) Ono što alkemijska simbolika izrazuje jest upravo opisani problem razvoja osobnosti ili procesa individuacije.