SIMBOLI SNA

Moramo, naprotiv, računati s gotovo stopostotnom samovoljom i "slučajnošću" svih reakcija i akcija svijesti.

(…) Ono jedinstvo broja četiri, ono filozofsko zlato, onaj lapis angularis (uglati, ugaoni kamen), ona aqua divina (božanska voda), postaju u crkvi četverokrakim križem na kojemu se jednom u povijesti, i istodobno na vijeke vjekova, bio žrtvovao Unigenitus (Jednorođeni). Za razliku od crkve, alkemičari su traženju putem znanja davali prednost pred pronalaženjem putem vjere, iako se kao srednjevjekovni ljudi nisu smatrali ničim drugim no dobrim kršćanima.

(…) Središnje kršćanske predodžbe ukorijenjene su u onoj gnostičkoj filozofiji koja se, prema psihološkim zakonima, morala razviti u doba u kojem su klasične religije postale zastarjelima. Ta se filozofija zasniva na uočavanju simbola nesvjesnog procesa individuacije, koji nastupa u trenutku kad se počnu rušiti kolektivne pretežnice što upravljaju čovječjim životom.

(…) Stoga je uvijek bilo ljudi što su, ne zadovoljivši se temeljnim obilježjem svjesnoga života, prikriveno i na sporednim stazama - idući tako u svoju propast ili izbavljenje - težili za onim praiskustvom vječnih korijena, i očarani uznemirenim nesvjesnim, krenuli u pustinju, gdje su se - poput Isusa - sudarili sa sinom mraka, antimimon pneuma.

(…)
Problem opreke, što ga izaziva sjena, igra veliku i odsudnu ulogu u alkemiji - ta na kraju djela dovodi do sjedinjenja opreka u arhetipskom obliku hierosgamos-a (doslovno: sveti brak), to jest, "kemijskog pira". Tu se u liku muškog i ženskoga (kao u kineskom yang i yin) glavne opreke spajaju u jedinstvo koje više ne sadrži nikakve opreke te je stoga neuništivo.

SIMBOLI SNA U PROCESU INDIVIDUACIJE

Simboli sna u procesu individuacije slike su arhetipske naravi koje se javljaju u snu a prikazuju postupak usredištenja, odnosno, tvorbu novoga središta osobnosti. Općenito o tom procesu govorim u studiju "Odnosi između ega i nesvjesnog". Iz stanovitih, tamo spomenutih razloga, označujem to središte i kao sebstvo, što valja shvatiti kao psihičku sveukupnost uopće. Sebstvo nije samo središnja točka već obuhvaća i svijest i nesvjesno; ono je središte te sveukupnosti, kao što je ego središte svijesti.

(…)
U svojim radovima i predavanjima uvijek sam naglašavao kako se pri raščlambi i tumačenju objektivno psihičkih "nesvjesnih" sadržaja valja odreći gotovih sudova. Zasada još ne posjedujemo opću teoriju sna koja bi nekažnjivo dopuštala deduktivan postupak, kao što nemamo ni opću teoriju svijesti koja bi dopuštala deduktivno zaključivanje. Očitovanja subjektivnog psihičkog, dakle, svijesti, tek su neznatnim dijelom proračunljiva, te nema nikakva teoretskog dokazivanja koje bi uvjerljivo izložilo nužnost navodnoga uzročnog neksusa.

Moramo, naprotiv, računati s gotovo stopostotnom samovoljom i "slučajnošću" svih reakcija i akcija svijesti. Isto tako, ne postoji nikakav empirijski, a još manje teorijski, razlog za pretpostavku kako za očitovanja nesvjesnoga važi isto. Ta posljednja toliko su raznolika, nepredvidiva i proizvoljna kao i ona prva te ih stoga treba podvrći isto tolikom broju različitih načina promatranja. U svjesnim očitovanjima postoji ta prednost što se čovjeku netko obraća i obdaruje ga sadržajem kojeg se svrha može prepoznati; u nesvjesnim očitovanjima ne postoji, naprotiv, nikakav u našem smislu usmjeren i primjeren jezik, već samo psihički fenomen koji prividno ima tek najtanju vezu sa svjesnim sadržajima. Ako je očitovanje svijesti nerazumljivo, uvijek se može pitati za mišljenje.

Međutim, objektivno-psihičko je strano i svijesti u kojoj se izražava. Stoga je nužno primijeniti onaj postupak koji zahtijeva čitanje nepotpunog teksta ili takvog koji sadrži nepoznate riječi: istražuje se kontekst. Usporedbom niza mjesta u tekstu, u kojima se pojavljuje nepoznata riječ, dobit će se možda ono što bi to moglo značiti. Psihološki kontekst sadržaja sna sastoji se iz one mreže asocijacija u kojoj prirodno počiva izražaj sna. Teoretski to se nikad ne može znati unaprijed; praktički to je, uz veliko iskustvo i vježbu, ponekad moguće.

Ali brižljiva se analiza nikad neće odveć oslanjati na pravila obrta; jer odveć je velika opasnost od zabune i sugestije. Poglavito je pri analizi izoliranih snova upravo pogrešno takvo prethodno znanje i pretpostavljanje na temelju praktičkih očekivanja i općenite vjerojatnoće. Zbog toga se bezuvjetno treba pridržavati pravila da se svaki san i svaki dio sna prvo shvati kao nepoznat te da se tek pošto se prihvatio kontekst pokuša s tumačenjem tako da se u sadržaj sna unese smisao pronađen utvrđivanjem konteksta te da se ispita da li je time omogućeno glatko čitanje, odnosno, da li time nastaje zadovoljavajući smisao.

Ali se ni u kojem slučaju ne smije očekivati da će taj smisao odgovarati bilo kojem subjektivnom očekivanju; jer će možda, štoviše i veoma često, san govoriti nešto posve drugo nego što bi se očekivalo. Ako pronađeni smisao sna odgovara očekivanju, to je čak razlog za nepovjerenje; jer u pravilu stajalište nesvjesnoga je komplementarno ili kompenzacijsko prema svijesti, i stoga neočekivano "drukčije". Nipošto ne poričem mogućnost "paralelnih" snova, to jest, takvih snova kojih se smisao poklapa sa stavom svijesti, odnosno, koji podupire ovu posljednju. Ali, barem koliko je meni poznato, oni su razmjerno rijetki.