SPIRALNI PRIKAZI

Opiranje svijesti nesvjesnomu, kao i njegovo omalovažavanje, nužnosti su povijesnog razvoja, jer se inače nikada ne bi mogla lučiti svijest od nesvjesnog.

Nesvjesno, dakle, ne treba podvrgavati racionalističkom sudu svijesti, već ono, naprotiv, treba biti doživljajem sui generis. Razum to, naravno, neće lako prihvatiti; jer time se zahtijeva ako ne potpun, a ono bar djelomičan "sacrificium intellectus" (žrtvovanje razuma). Štoviše, današnji će čovjek teško pojmiti tako nabačeni problem: jer, isprva, on će nesvjesno moći shvatiti samo kao nebitan i nezbiljski privjesak svijesti, a ne kao svojevrsno samostalno doživljajno područje.

Tijekom kasnijih snova taj će se sukob neprestano javljati, sve dok se napokon ne pronađe prvo uobličenje za uzajamni odnošaj svjesnoga i nesvjesnoga, a osobnosti ne naznači ispravan, srednji, položaj. Isto tako, taj se sukob ne može riješiti razumijevanjem već jedino doživljavanjem. Treba proživjeti svaki stupanj procesa. Ne postoji tumačenje niti bilo kakav drugi domišljaj kojim bi se mogla zaobići ova poteškoća. Jer, sjedinjavanje svijesti i nesvjesnog moguće je samo stupnjevito.

Opiranje svijesti nesvjesnomu, kao i njegovo omalovažavanje, nužnosti su povijesnog razvoja, jer se inače nikada ne bi mogla lučiti svijest od nesvjesnog. Međutim, svijest današnjeg čovjeka malo se odveć udaljila od činjenice nesvjesnoga. Čak se zaboravlja kako psiha nipošto nije naša nakana, već je uglavnom samosvojna i nesvjesna. Stoga približavanje nesvjesnoga izaziva golem strah u uljuđena čovjeka, ali ni najmanje zbog prijeteće podudarnosti s duševnim poremećajem. Razum se ne opire "raščlambi" nesvjesnog kao pasivna predmeta; ta je djelatnost, naprotiv, primjerena razumskom iščekivanju.

Ali pustiti da se nesvjesno zbiva i doživjeti ga kao zbilju, nadmašuje hrabrost i umješnost prosječna Europljanina. Njemu više odgovara, naprosto ne razumjeti taj problem. Za duševno slabe osobe i bolje je tako; jer to nije neopasno.
Doživljavanje nesvjesnog osobna je tajna, teško dokučiva tek malom broju ljudi; stoga ono osamljuje, kao što je već rečeno. Ali osamljivanje dovodi do kompenzacijskog oživljavanja psihe, što je neugodno.
(…)

Čovjek se gotovo ne može oteti dojmu da se nesvjesni proces spiralno giba oko nekog središta, kojemu se lagano približuje, pri čemu se osobine "sredine" sve jače ističu. Možda bi se i obrnuto moglo reći kako neprepoznatljivo središte djeluje poput magneta na disparatno gradivo i disparatna zbivanja nesvjesnoga i postepeno ih hvata kao u kristalnu rešetku. Stoga se nerijetko (u drugim slučajevima) sredina prikazuje poput pauka u mreži, poglavito onda kada još u svijesti prevladava strah pred nesvjesnim zbivanjima.

Ali ako se procesu dade maha, kao što je bilo u našem slučaju, središnji se simbol uvijek iznovice trajnom upornošću probija kroz prividan kaos dramatskih zapletaja osobne psihe, kao što se na nadgrobnom natpisu velikoga Bernoullija kaže o zavojnici: "Eadem mutata resurgo." ("Kad se ona promijeni, uskrsnut ću."). U skladu s tim, spiralni prikazi sredine česti su, kao primjerice zmija ovijena oko stvaralačke točke, jajeta.

Čini se, štoviše, kao da su osobni zapletaji i subjektivni, dramatski obrati, što sačinjavaju život i sav njegov intenzitet, puka oklijevanja, strašljiva uzmaknuća ili čak sitne komplikacije i cjepidlačni izgovori pred konačnošću toga neobičnog ili neugodnog procesa kristalizacije. Češće se stječe dojam kao da osobna psiha, poput plašljive životinje, istodobno očarane i preplašene, juri oko toga središta, neprestance u bijegu, a ipak dolazeći sve bliže.

Ne bih želio dati nikakva povoda nesporazumu kako raspolažem bilo kakvom spoznajom naravi "sredine"; jer to je središte naprosto nespoznatljivo i stoga izrazivo samo simbolički posredstvom svoje fenomenologije, što je uostalom slučaj sa svakim predmetom iskustva. Među osobitim svojstvima sredine oduvijek mi je upadala u oči pojava četverstva. Da nije posrijedi naprosto "četiri", na primjer, četiri strane svijeta, proizlazi iz činjenice što nerijetko dolazi do konkurencije između tri i četiri. Isto tako, ali nešto rjeđe dolazi do konkurencije između četiri i pet, pri čemu su petokrake mandale zbog nedostatka sumjernosti označene kao nepravilne.

Čini se, dakle, kao da obično postoji jasno ustrajanje na broju četiri, ili kao da brojidbeno postoji veća vjerojatnoća broja četiri. A neobičan je - tu primjedbu zacijelo ne smijem potisnuti - "lusus naturae" da je glavni kemijski sastojak tjelesnoga organizma ugljik, označen sa četiri valencije; a kao što je poznato i "dijamant" je kristal ugljika. Ugljik je crn (ugljen, grafit), dok je dijamant "najjasnija voda". Takva bi nalika bila žaljenja vrijedna razumska neukusnost kada bi kod pojave broja četiri bilo posrijedi puko izmišljanje svijesti, a ne spontano stvaranje objektivno-psihičkog. Pa i kad bi se pretpostavilo kako se na snove može znatno utjecati samosugestijom, pri čemu bi naravno bio važniji smisao od oblika, valjalo bi ipak dokazati da se svijest snivateljeva mora poprilično naprezati kako bi nesvjesnome nametnula ideju četverstva.

Ali niti u ovome, niti u mnogim drugim slučajevima koje sam promatrao, nije riječ o toj mogućnosti, bez obzira na brojne povijesne i etničke paralele. Uoči li se to činjenično stanje u cijelosti, dolazi se, barem ja tako držim, neizbježno do zaključak kako postoji neki psihički sastojak što se izražava posredstvom četverstva. Za to nije potrebno niti smjelo razmišljanje niti bujna mašta. Ako sam središte označio kao "sebstvo", učinio sam to nakon zrela razmišljanja i brižljiva odvagivanja iskustvenih kao i povijesnih podataka. Materijalističko tumačenje lako bi moglo glasiti kako "sredina" "nije ništa drugo" do ono mjesto, gdje je psiha nespoznatljiva, jer se tamo stapa s tijelom.

Spiritualno tumačenje moglo bi naprotiv ustvrditi kako to sebstvo nije "ništa drugo do" "duh", što oživljuje dušu i tijelo i u onoj stvaralačkoj točki prodire u vrijeme i prostor. Ja se izričito uzdržavam od takvih fizičkih i metafizičkih spekulacija i zadovoljavam se utvrđivanjem iskustvenih činjenica, koje, u pogledu napretka ljudske spoznaje, smatram neizmjerno značajnijim, mjesto da slijepo slijedim pomodne intelektualističke ludosti ili takozvane "religiozne" preuzetnosti vjere.