TAJNI STOŽER

Cilj što se nudi duševnoj nevolji, slika što obećava ozdravljenje, cjelinu, isprvice su svijesti posve strani, tako da samo uz najveće poteškoće nalaze ulaz.

Prema mojemu iskustvu tu je riječ o značajnim "jezgrenim zbivanjima" u objektivnoj psihi; o jednoj vrsti slikâ cilja koji, čini se, sam sebi postavlja "prema cilju usmjereni" psihički proces, a da na to nije potaknut nekim izvanjskim naputkom. Izvanjski, razumije se, postoji uvijek stanovita duševna nužda, kao primjerice glad, koja kao cilj uvijek zamišlja dobro znana i omiljena jela, a nikada svijesti nepoznato ili čak i besmisleno jelo. Cilj što se nudi duševnoj nevolji, slika što obećava ozdravljenje, cjelinu, isprvice su svijesti posve strani, tako da samo uz najveće poteškoće nalaze ulaz. Drukčije je, naravno, kad su posrijedi ljudi, koji žive u vremenu i prostoru, gdje takve ciljne slike imaju vrijednost dogma. Te se slike tada eo ipso pružaju svijesti i time se nesvjesnome pokazuje tajni odražaj u kojemu se ovo ponovno prepoznaje i stoga ponovo pridružuje svijesti.

A što se tiče nastanka motiva mandale, čini se isprvice, pri površnu promatranju, kao da on postepeno nastaje nizanjem snova. A zapravo je nedvojbeno tek da se on pokazuje sve jasniji i izdvojeniji; ali je oduvijek postojao i pojavljuje se već u prvome snu (kao što kažu "nimfe": "Pa uvijek smo bile tu; samo nas nisi zamijetio"). Stoga je vjerojatnije da je posrijedi a priori opstojeći tip, arhetip, što je inherentan kolektivnomu nesvjesnom, pa tako ne podliježe pojedinačnu nastanku i nestanku. Arhetip je tako reći "vječna" prisutnost i pitanje je tek da li svijest opaža tu prisutnost ili ne.

Držim da je vjerojatnije i da bolje objašnjava opažanja ako se pretpostavi kako jasnije i češće pojavljivanje motiva u daljnjem nizanju snova odgovara točnijem uočavanju a priori opstojećeg tipa, negoli da je mandala proizvedena u neku ruku tek tijekom niza. Protiv posljednje pretpostavke govori primjerice činjenica što se tako bitne misli kao što su šešir koji pokriva osobnost, savijena zmija i perpetuum mobile pojavljuju odmah na početku.
Ako je mandala arhetip, morala bi biti kolektivnom pojavom, to jest, morala bi se teoretski pojavljivati u svakog čovjeka.

Ali se, jasno izražena, u praksi susreće samo u razmjerno malo slučajeva, što međutim nipošto ne priječi njezinu ulogu tajnoga stožera oko kojega se na kraju krajeva sve okreće. Svaki je život naposljetku ozbiljenje cjeline, to jest, sebstva, zbog čega se ozbiljenje može označiti i kao individuacija. Jer svekolik je život vezan za pojedinačne nositelje i ostvaritelje i naprosto nezamisliv bez njih. Ali sa svakim nositeljem dana je i pojedinačna određenost i odredba i to daje smisao životu što se ostvaruje kao takav. Doduše, smisao je često nešto što bi se isto tako moglo nazvati "nesmislom"; ali između tajne opstanka i ljudskoga razbora postoji stanovita neprimjerljivost. "Smisao" i "nesmisao" ljudske su oznake kojih je svrha dostatna orijentacija.

Kao što pokazuju povijesne paralele, u simbolici mandale nisu nipošto posrijedi neobične osobitosti, već - zasigurno se može reći - redovitosti. Kada ne bi bilo tako, ne bi bilo ni poredbenih gradiva. Ali upravo mogućnosti usporedbe s duhovnim proizvodima svih vremena i svih smjerova ruže vjetrova najjasnije pokazuju koliko neizmjerno značenje "consensus gentium" pridaje zbivanjima u objektivno psihičkome. Dostatan razlog da se to ne shvati olako. Moje liječničko iskustvo samo potvrđuje tu ocjenu. Doduše, ima ljudi koji drže neznanstvenim shvaćati štogod ozbiljno; ti ne žele svoje intelektualno igralište ometati ozbiljnostima.

Ali liječnik koji zanemari ljudske čuvstvene vrijednosti, počinjava tešku pogrešku i kada takozvanom znanstvenošću pokušava ispraviti teško shvatljivo djelovanje naravi, zamjenjuje ozdravljujuće postupke naravi svojim plitkim mudrovanjem. Zamislimo se nad starom alkemijskom mudrošću: "Naturalissimum et perfectissimum opus est generare tale quale ipsum est." ("Najnaravnije i najsavršenije djelo sastoji se u proizvodnji sebi jednakog.")