Premda u vječnoj potrazi za prečasnom SF dušom, moji mlađahniji snovi bijahu povučeni iz našeg svijeta. Ali, ni takvi sni prvenstveno nisu štetni, pa uz najbitniji treći bijahu leptiri dosta egzotni; uhvatiše se skrušeno pred zlim svjetlom da, tuga bude njemu, jer u najbržem trendu toliko neotkrivene bio-ekologije za zemaljsku budućnost koliko i zvijezda u background slici ima. Al', tražeć bolju planetu za čišći život, kraj svijetle i preobilne ezoterije slabo bi pretvarali istinita okrilja, baš zbog Hubbleovskog 'vida'...

I baš od te 1978. godine upitah štetno djelovanje slobodnih radikala (jer ne žvačem cimet), a opet na šaljivoumni način, nekoliko puta: 'Što je prava solucija bez alkemije na putu prema stupnjevitoj vječnosti? Već prikazanoj?!'

Odjednom, eh da, (cimet odobrih kasnije) a baš zbog tih pitanja izrodilo se nekoliko važnijih nezgoda koje ovaj roman ne čine lakšim za umno namještanje, ni čitanje, jer podosta zlatnih biti izokrenulo se upravo u toj preozbiljnoj riječi – 'vječnosti'. Početno, iskoristih je u 'tamnijoj tvari tvorbe riječi' od one prave (astro – tamne tvari) pa suludo krenuh opisivati slikovitije mi pristigle snove o vremenima prije našeg naučnog začetka - Velikog Praska. Ali, i uz monadne sne s naoko kozmički nam pristigle crvene boje koju tada nevidjeh dobro, jer, čak ni taj kraj rečenice nisam dobro opisao uz onu neobjašnjivu riječ – kasnije, … Uvidjeh opet zemaljski neprimjerena znanja, … prvo moja.