Dapače, kad bi iz kraljevskih (dubina neviđenih) duše vadio, usporedio bi ih opet s plićakom tj. s mojim rakovima koji ožive otkopani a zemaljski zaklonjeni. Takva mjesta ne vole papar kao najstarije barijere vječnosti pa se kreću prema podnožju betonskih a ne pješčanih nanosa, jer tu, tu u srži biti / krstare rakovi samci, Vi, posebna te duhovna bića koja su Zemlju odavno napustila. Ima li i njih u bilo kojoj okolini? I da li bi svaka gdje-gdje pjesnički ugrožena SF stranica mogla oformiti misaono dovoljan razlog za kupnju boljeg duhovnog glisera?

Tko zna hoće li brže krenuti ili ostaviti besmrtni trag put užarenih rijeka, brda 'plimnih' valova, a tu zamišljenog jada s ozonske pličine koja se nevjerojatno širi, pa nestaje. Ali, ostavimo i to za surfersko ekološki kraj romana... jer, zbog ogromnih prostora u kojima se vrte fenomenalno povezane radnje uprostit ću i za ovaj dug stupac naše najjednostavnije riječi. Ma zaronit se može, a hoćemo li ili želite li mislima dopustiti da kroz njih 'važniji snovi' o boljem sutra za sva bića na Zemlji izrone u gušće obrasla staništa – uz ona još netaknuta, ovisi samo o naplaćenom papru, jer predaleko od svih pogleda sa Zemlje nalazi se kozmička protodivljina, a u Irchiinnussovom univerzumu kao kvadrantu i je vječna! Heh, zašto to pišem?